Na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3,20).

Nije Isus stajao i kucao samo na vratima kršćanske zajednice u Laodiceji, kako izvješćuje apostol Ivan u knjizi Otkrivenja. Isusovo stajanje pred vratima i kucanje se nastavlja kroz sva vremena i odzvanja na svim prostorima naše zemlje.

Ipak, čuju ga samo neki. Samo budni, oni kojima čežnja srca ne dopušta da ih uspava duh ovoga svijeta. Samo vjerni, oni koji čuvaju nutarnji oganj nadolijevajući ulje svoje privrženosti Onome koji trajno dolazi, približava se, zastaje, kuca i… čeka da mu se otvori. Pred vratima je Bog koji bi silno želio ući, no, prepun poštovanja zastaje pred čovjekovom slobodom.

Nakon što je čovjeka obdario tim darom, jedino što mu preostaje jest pokucati i čekati. I nadati se da će mu biti otvoreno.

Život Drinskih mučenica obilježen je Isusovim kucanjem koje je bilo vrlo znakovito, osobito u nekim razdobljima i trenucima njihova života. Prvo kucanje dogodilo se u vrijeme njihova mladenaštva. Na vratima stojim i kucam. Isus je zastao na kućnom pragu obitelji Leidenix, Ivanišević, Banja, Bojanc i Fabjan. Zagledao se u srce svojih odabranica – Berchmane, Jule, Bernadete, Krizine i Antonije – i pokucao duhovnim pozivom.

To je unijelo posebnu i potpuno novu dinamiku u srce onih koje su do tada mirno živjele u Enzersdorfu kraj Beča u Austriji, u Godinjaku i Velikom Grđevcu u Hrvatskoj te Zburama i Malom Lipju u Sloveniji. Javio se čudan nemir, razbudila se čežnja za Neizmjernim. Čule su kucanje, osjetile nutarnji zov i prepoznale poziv.

Otvorile su vrata svog postojanja novosti Evanđelja – u šesnaestoj, osamnaestoj, dvadesetprvoj, dvadesettrećoj i tridesetšestoj godini života. Svaka iz drugoga kraja i u drugoj životnoj dobi, a sve primaju zajedničko poslanje u Družbi Kćeri Božje ljubavi. Kao kćeri Oca nebeskoga živjet će za stvari kraljevstva Božjega, poput njegova Sina Isusa. Njihovi životni putovi se spajaju.

Duboko svjesne ničim zasluženog dara poziva i poslanja, izjavljuju: “Idem služiti Isusu” (s. Jula), “Volim umrijeti nego ne ostvariti svoj poziv” (s. Bernadeta). A s. Berchmana, gledajući una­ trag na minulih 76 godina posvećenih Bogu i čovjeku, svoju zahvalu za primljeni dar izriče ovim riječima: “Za dvoje sam Bogu beskrajno zahvalna: da sam rođena i odgojena u katoličkoj vjeri i da sam postala redovnica”. Zahvaljuju ne samo za milost poziva, već i za milost odaziva.

Na vratima stojim i kucam... Isus stoji na vratima njihove redovničke svakodnevice. To je drugo kucanje. Promatra njihov predani rad u različitim zajednicama u koje su po zavjetu poslušnosti poslane. Stoji i kuca.

Osobito snažno kuca na Palama. Tu rade i mole, žive zajedno – upravo njih pet. Stojim i kucam... Ove Isusove riječi poprimaju ovdje posebno značenje. Slušaju kucanje, svakodnevno, od jutra do večeri. Prepoznaju Onoga koji stoji pred vratima njihova samostana i otvaraju mu. Dolazi u liku siromaha.

Zaodjenuo se u lik gladnog djeteta, promrzlog mladića, protjeranog starca, neutješne majke. Potreban je svega – kruha, odmora, doma, tople odjeće i tople riječi, utjehe. Sestre pozorno slušaju i neumorno otvaraju, i vrata i srce. S pravom su prozvali njihovu kuću “gostinjcem siromaha”.

Kucanje je još snažnije za vrijeme rata. Kako ga prečuti? To je treće kucanje. Isus kuca na savjesti sestara: Hoćete li i vi otići? Pita ih hoće li i one ostaviti Pale da bi sačuvale život ili će ostati s ljudima kako bi oni sačuvali vjeru i nadu? Dok s jedne strane kucaju i pozivaju sestre iz Sarajeva, poglavari, prijatelji, nudeći im sigurnost i zaklon, s druge strane one čuju – samo one! – kucanje Isusovo kroz riječi evanđelja:

Tko izgubi život poradi mene i evanđelja, spasit će ga (Mk 8,35).

One poslušaju, ne savjet već savjest, nutrinu, srce – Isusa. Ostaju i ustraju. Ta, čule su kucanje Isusovo!

Na vratima stojim i kucam... Kucanje se nastavlja, osobito u prosincu 1941. godine. To je četvrto znakovito kucanje. Isus ih neodoljivo privlači i poziva da mu otvore vrata. Ovaj puta pita ih hoće li ispiti kalež gorčine, njegov kalež, do dna? Prepoznaju taj “svoj čas”, došao je – 11. prosinca. Samostan je opkoljen, čuje se snažno kucanje na vratima. Hoće li imati snage otvoriti vrata, i ovaj put? Ne siromahu, već svome progonitelju i mučitelju! Pred njima stoji kalež gorčine i one ga, osnažene Duhom, prihvaćaju.

Otvaraju vrata samostana i predaju se u ruke svojim progoniteljima, poput njihova Učitelja koji se predao u ruke ljudima (usp. Mk 9,31). Odvode ih s Pala. Vode ih kao ovce na klanje, a one nijeme, ne otvaraju svoja usta, već tiho mole – sebi ustrajnost, progoniteljima blagoslov.

U noći 15. prosinca, zatvorene u jednoj prostoriji u vojarni uz Drinu – uz svu drugu izvanjsku buku, vikanje i lupanje – one čuju opet Isusov zov. Na vratima stojim˝... To je posljednje kucanje. Isus ih hrabri svojom prisutnošću i obećanjem. Posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.

Poslušale su. Otvorile su vrata Kristu otvarajući prozor nade. I ubrzo, samo nakon nekoliko uboda nožem, ulaze u prostor vječne slobode i neizmjernosti. Za one koje su se odvažile ispiti kalež muke do dna, započinje večera – gozba s uskrslim Jaganjcem. Konačno je utihnulo kucanje. Nije više potrebno jer vrata su širom otvorena. Započela je stvarnost gledanja licem u lice Onoga koji je stajao pred vratima, kucao i zvao. Ušle su u dvoranu slave jer su za života znale podnijeti pogrde za Ime. Otvorena su im vrata neba jer su vjerno i ustrajno otvarale vrata srca i samostana Onome koji ih je pohađao u liku siromaha.

s. M. Ozana Krajačić, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Broj 4 – Svibanj 2010., str. 4-7.