Primljene milosti i uslišanja
Ja sam Andrijina teta i radim kao medicinska sestra u Domu zdravlja u Osijeku. Jednog ponedjeljka, kad je Andrija imao nepunih devet godina i išao je u treći razred, došao mi je u ordinaciju s kvrgom na vratu. Istog dana šaljemo ga na zarazni odjel, gdje je hospitaliziran i ostaje nekoliko dana. Rađena mu je limfna punkcija, nalaz uredan. No opće se stanje svakim danom pogoršavalo, bilo mu je sve gore, teže je disao, voda se skupljala u plućima. Liječnica koja radi na tom odjelu, moja prijateljica, nazvala me i rekla: „Javite Andrijinoj mami da joj sin mora hitno u Zagreb inače će ovdje umrijeti.“ Za sat vremena već je organiziran prijevoz i iz osječke bolnice voze ga hitnim kolima u Zagreb, uz pratnju liječnika i sestre. Smješten je u bolnicu na Rebro, na odjel intenzivne njege.
Andriji su najprije otkazali bubrezi, tlak mu je bio 198, otkucaji srca 157; iz njega je izbijao znoj, bio je priključen na aparate. Počeli su mu otkazivati i ostali organi. Liječnici nisu znali pravu dijagnozu. Mislili su da je riječ o nekoj autoimunoj bolesti, ali pravi uzrok nisu mogli otkriti. Mišljenja su bila različita i nesigurna. Nitko nam nije znao dati pravi odgovor što je to s Andrijom.
Nakon desetak dana, jednu večer, nazvao me je šogor, Andrijin otac, sav u strahu. Rekao mi je: „Ne znam što to znači. Kad sam nazvao bolnicu, liječnici su mi rekli da nazovem za sat i pol.“ Ja sam pomislila da je sve gotovo, da je nećak umro. Sjedila sam u sobi, sva tupa, umorna i potpuno izgubljena. Pogled mi je odjednom pao na policu s knjigama. Na njoj se nalazila oveća slika Drinskih mučenica koju je moj sin donio iz Sarajeva kad je bio na njihovoj beatifikaciji 24. rujna 2011., ali ja se do tada nisam njima molila.
Stala sam pred sliku i zagledala se. Odjednom je iz mene izišla nekakva silna snaga i vjera pa sam zavapila sestrama: „Drinske mučenice, vi gledate lice Očevo, odnesite ovo dijete pred njega! Nebeski Otac će vas sigurno poslušati jer ste dale život za Isusa. Vi to možete, vi ste blažene!“ Još sam nadodala da ću u zahvalu hodočastiti u Bosnu – tada nisam pravo ni znala kamo, dok se nisam kasnije raspitala – i zahvaliti im se svetom misom.
Kada sam izrekla tu svoju molbu, koja je bila gotovo naredba, u sebi sam osjetila silnu snagu i duboki mir. Odjednom sam osjetila veliku sigurnost da će sve biti dobro i počela sam zahvaljivati Bogu kao da sam već primila tu milost.
Otišla sam mirno spavati. Prije toga šogor me je nazvao s viješću da je Andrija imao i epileptički napad. U sebi sam i dalje imala sigurnost da će sve biti dobro i ta me vijest nije obeshrabrila.
Sljedećeg dana, navečer, sestra mi je iz bolnice javila da je prokrvario iz želuca dok ga je hranila. Povraćao je svježu krv. No ja sam unatoč svim tim vijestima i dalje bila u dubokom miru i sigurnosti da će Bog pomoći. Nisam više ni na trenutak posumnjala da će umrijeti. Negativne i loše vijesti nisu me se doticale. Moglo se sve rušiti, ali ja sam bila sigurna, potpuno mirna.
Nakon nekoliko dana, na moje veliko iznenađenje, nećak Andrija me nazvao na mobitel na posao. Doživio je nagli oporavak. Liječnici nisu znali kako to objasniti – ni samu bolest a ni taj nagli oporavak. Ostavili su ga u bolnici, na promatranju. Lijekove su mu postepeno smanjivali… Iako su rekli da se sportom nikada više neće moći baviti, on se aktivno bavi sportom – judom.
Nakon Andrijinog ozdravljenja zaboravila sam na svoj zavjet koji sam Bogu dala. Budući da svaki dan čitam Bibliju, jednog dana su me potresle riječi koje kažu „zavjet svoj nisi izvršio“. Nakon nekog vremena, opet ista biblijska riječ. Tada sam shvatila da to Bog meni govori i podsjeća me na veliku milost koju nam je udijelio po zagovoru Mučenica. Trgnula sam se, postidjela, pokajala, i odmah se dala na posao. Raspitala sam se kako se može doći do Sarajeva, jer nikada tamo nisam bila. I tako smo svi zajedno otišli zahvaliti Drinskim mučenicama na njihovu čudesnom zagovoru i uslišanju. U crkvi Kraljice svete krunice, na misi zahvalnici, Andrija je ministrirao – kao potpuno zdrav dječak.
Hvala vam, Drinske mučenice, što ste samo tjelesno otišle s ovoga svijeta, a duhovno se ne umarate pomagati onima koji se u potrebama vama utječu u zagovor. Duboko sam uvjerena da je Andrija danas živ i aktivan u svakodnevici zahvaljujući vašem zagovoru pred Gospodinom.
Katica K., Osijek