Biti mučenik, u kršćanskom i teološkom smislu, znači dati svjedočanstvo za Krista. Posvjedočiti za svoju vjeru i kršćanske vrjednote prolijevanjem vlastite krvi. Mučenik je svjedok Isusa Krista, onoga koji nas je prvi ljubio sve do darivanja vlastitoga života. Kao što je Isus slobodno i dragovoljno prihvatio smrt iz ljubavi - jer nas je ljubio, dokraja nas je ljubio (usp. Iv 13,1), tako i njegov učenik prihvaća dragovoljno, ako ustreba, i mučenje i progonstvo i smrt za dobro i za Dobroga, da bi se što potpunije suobličio svome Učitelju i Gospodinu - u životu i u smrti.

Pet sestara Kćeri Božje ljubavi iz samostana na Palama kraj Sarajeva - s. Jula (Hrvatica), s. Berchmana (Austrijanka), s. Krizina (Slovenka), s. Antonija (Slovenka) i s. Bernadeta (Hrvatica, porijeklom Mađarica), poznatih u narodu kao Drinske mučenice, primile su posebnu milost od Boga i snagu Duha Svetoga da bi u tadašnjim okolnostima rata (1941.) posvjedočile svoju ljubav prema Kristu i Katoličkoj Crkvi žrtvom života. Nastojale su što vjernije surađivati s milošću poziva u redovnički život te su se na taj način pripremale na mučeništvo. Dar mučeništva, naime, zahtijeva svojevrsnu pripremu: potpuno prianjanje uz Krista u življenju svagdašnjice, što postupno prerasta u nutarnju spremnost i raspoloživost za žrtvu života.

Kod Službenica Božjih je osobito istaknuto vjerno življenje evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti na koje su se obvezale redovničkim zavjetovanjem, neopozivo se predajući Kristu, Zaručniku. Svoju pripadnost Kristu snažile su dnevnim sudjelovanjem u euharistiji, molitvom i radom, sestrinskom ljubavlju i zajedništvom te nesebičnim služenjem siromasima. Ovakvo njegovano zajedništvo s Kristom urodilo je u njima sve snažnijom željom: dati svjedočanstvo za Krista i za kršćanske i redovničke krjeposti!

Iz tih razloga ne bježe niti uzmiču pred opasnostima i progonstvima da bi sačuvale svoj ovozemaljski život, već u duhu samozataje i besplatnosti nastavljaju predano primati i hraniti siromahe raznih vjera i nacija koji su kod njih tražili okrjepu. Ostaju vjerne dokraja svom pozivu i poslanju, unatoč novonastaloj ratnoj situaciji. Zapravo, te vanjske okolnosti rata bile su, po Božjem pripuštenju, “peć užarena" (Dn 3,22) -jer ih je Bog našao da su ga dostojne (usp. Mudr 3,5) - u kojoj je njihova vjernost, iskušana i prekaljena poput zlata koje se u vatri oblikuje i kuša (usp. 1 Pt 1,7), zasjala kao divan uzor i primjer te privlači na nasljedovanje.

U očima Božjim sestre s Pala bile su dostojne primiti palmu mučeništva. Zato ih nije poštedio smrtne muke, "peći užarene", od dana zarobljeništva i višednevnog marša po Romaniji, do dana mučeničke smrti za vjeru i vlastite ideale. Osnažene Duhom tješiteljem i braniteljem, sestre svjesno prolaze kroz tu peć kušnje te je prihvaćaju kao providnosnu prigodu da posvjedoče krvlju one vrjednote za koje su do tada tako vjerno živjele.

Mučenička smrt ovih pet Službenica Božjih je vjerodostojan završni amen njihova dotadašnjeg života i predanja Bogu i čovjeku. Služile su ljudima, vjerne duhu utemeljiteljice Službenice Božje Franziske Lechner, vođene njezinom izrekom: Prihvatite svaku priliku da pomognete drugima. Nisu se ravnale prema kriterijima ratnih okolnosti, kada je svatko svakome bio potencijalni neprijatelj, već prema načelima Evanđelja i uputama Majke Franziske: Neka ne bude nijednog patnika, a da ga ne utješiš.

U tom evanđeoskom duhu ustraju služiti čovjeku, do kraja, bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Jedini kriterij pripadnosti na kojemu se nadahnjuju i prema kojemu se ravnaju jest da je svaki čovjek dijete Božje, sin (kći) u Sinu Božjemu, prepoznat i ljubljen kao takav od samog nebeskog Oca, svoga Stvoritelja. Sestre s Pala, duboko svjesne tog svog poziva kao Kćeri Božje ljubavi, ostaju vjerne poslanju ljubavi i po cijenu vlastitoga života. Njihov samostan na Palama je, poput svjetionika, hudio nadu i vjeru u postojanje dobra i Dobroga te snažio pouzdanje da je dobro jače od zla, ljubav jača od mržnje i da na kraju – ali tek nakon Golgote dobro uvijek pobjeđuje. Znale su da na putu do pobjede dobra nad zlom stoji neminovno križ, od Boga pripuštena i brižno odmjerena “peć užarena". Takav je bio put Učitelja, tim putem trebaju proći i njegove učenice.

Samo ono dobro koje je iskušano i prekaljeno u vatri muke i trpljenja ima neodoljivu snagu te privlači i poziva na nasljedovanje. Dobro, očeličeno u borbi sa zlom, postaje snažan proročki govor nade. Stoga nam ovih pet Bogu posvećenih i Bogu darovanih žena, Drinskih mučenica, upućuje snažan poziv na ustrajnost na putu dobra i služenja bližnjemu te na spremno i radosno darivanje vlastitog života Bogu i čovjeku u običnosti svakodnevice.

Bog nas preko njih poziva na promjenu života. Prije svega, na promjenu mentaliteta i načina iščitavanja vlastite povijesti, bilo osobne bilo svoga naroda (čovjek ne može utjecati na događaje, ali je on onaj koji im daje smisao). Poziva nas na veću okrenutost prema dobru jer, priznajmo, prečesto iščitavamo život i povijest pod vidom zla i "tužaljki”, zbog čega prisutnost dobra i tolikih Božjih blagoslova olako izmiče našem pogledu, zaokupljenom negativnim iskustvima i događajima. Sveci su snažan poziv na promjenu smjera gledanja. Ako je istinito da nas u velikoj mjeri oblikuje ono što i kako gledamo, te kako to tumačimo, onda su nam sveci providnosni dar za tako nam potrebnu "terapiju očiju". I Sluga Božji Papa Ivan Pavao II. potaknuo nas je u Apostolskom pismu Tertio millennio adveniente (br. 37) da ne pustimo u zaborav tolike primjere dobrote i svetosti, prisutnih u povijesti svakog naroda, tako i našega, već da popišemo svoje svjedoke vjere i čovječnosti i da njih stavimo pred sebe kao uzore,

Drinske mučenice su poziv da znamo prepoznati i cijeniti dobro posijano na njivi naše Crkve i domovine, nadahnjujemo se na svemu što je Bog po njima učinio, radujemo se prisutnosti dobra i svetosti u našem narodu i našoj svakodnevici te znamo zbog toga biti zahvalni. Tko se trajno okreće prema dobru i dobrima (svetima), i sam postaje takav. Zadobiva snagu za hod naprijed, unatoč po teškoćama, i dobiva nove oči koje su kadre u svakoj životnoj situaciji vidjeti, prepoznati, cijeniti i zahvaljivati za dobro, sveto kojim Bog, po svojoj mudroj providnosti, ukrašava svoju Crkvu naradost svojih sinova i kćeri.  s. M. Ozana Krajačić, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE - Informativni bilten za promicanje kauze Službenice Božjih s. Jule i četiriju susestara, God. I., Br. I., Prosinac/2008., str. 4-7.