Sestra Jula nas uči pravoj molitvi

„Moli, moli često pa makar i kratko jer samo molitva čuva nas od propasti“, glasi važan savjet, gotovo vapaj kojega bl. s. Jula u svome pismu iz prosinca 1940. daje svojoj mladoj nećakinji Ljiljani Abijanac.

Sestra Jula nas uči pravoj molitvi. Mudro navodi dvije osobine prave molitve: da treba moliti često, te da je dobro moliti dugo, a ako nije moguće, onda makar kratko. Možda ćemo reći da je to pretjerano. Ne toliko onaj dio da treba moliti često, pa makar i kratko – ovo kratko nam se vjerojatno sviđa pa taj dio i može proći – nego onaj dio da nas samo molitva čuva od propasti. Jer toliko je toga čime mi sami sebe čuvamo od propasti: lijekovi, liječnici, zdrava prehrana, redovit san, vježbanje… Toliko toga poduzimamo kako bismo sebe zaštitili od propasti i bolesti tijela. A ipak, s. Jula tvrdi da nas samo molitva, dakle susretanje s Bogom i život u njegovoj blizini, može očuvati od propasti. I njezina je tvrdnja posve točna. Molitva nas čuva od toga da propadnemo u zlo, u zloću, odcijepljenost od Boga i u konačnici u pakao.

Isus na više mjesta govori slične stvari: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt 10,28). „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (Lk 21,36). „Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mk 14,38). „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5). Pavao u 1 Sol 5,17 kaže: „Bez prestanka se molite!“      

Isus upravo zato što moli, može s lakoćom otkriti napasti i napasnika. Zato što bdije, ne uspijeva ga tama zla progutati ni povući u ponor samodokazivanja koje je jednako neposluhu. Zato što moli, jasno zna što je volja Božja i kadar je na nju pristati. Istinska nas molitva uvodi u važan dar razlikovanja duhova. Po njemu znamo razlikovati i samu molitvu: pravu, istinsku, po volji Očevoj, okrenutu prema Bogu, od one farizejske lažne, samodopadne i besplodne, koju treba odbaciti koliko god na nju bili navezani i na nju ponosni. Čini mi se da s takvom lažnom molitvom još brže srljamo u propast nego ako uopće ne molimo. Jer licemjerna nas molitva čini posve slijepima za vlastitu oholost, udaljenost od Boga i duhovno mrtvilo.

Najteže Boga nalazimo kada smo uvjereni da smo ga našli, jer tada ga više niti ne tražimo, uvjereni da ga poznajemo. No Isus nam takvima poručuje: „Ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi“ (Iv 5,42). Nemamo života u sebi. Mrtvi živimo. U nama je ugušen božanski život, život milosti. I najveći je problem što uvijek mislimo da se Isusove opomene tiču nekoga drugoga, a nikad mene.

Molimo, zato, molimo koliko god treba sati, dana, mjeseci, godina i desetljeća da se obratimo, da nam se otvore oči te vidimo vlastitu sljepoću, nevjeru i tvrdoću srca. Da nam se otvore uši te čujemo Božju Riječ. Da nam se raspetlja nijemi jezik te počnemo moliti što i kako valja. Tà Duh Sveti moli u nama, on nas nadahnjuje na istinsku molitvu koja je po Očevu srcu i koja dopire do našega srca. Uistinu, ne smijemo moliti tek bilo kako, reda radi, jer je to propis ili dužnost, da izmolimo i skinemo molitvu s dnevnoga reda. Učimo s bl. s. Julom kako moliti a da ta molitva bude susret, dodir, izmjena životâ između nas i Boga.

Moli u istini. Bez licemjerja. Kao grješnik, izgubljeni sin – stariji i mlađi – kao osoba koja se ne boji vidjeti i priznati vlastitu sebičnost, ograničenost, zloću, pokvarenost, ali i slabost, nemoć, promašenost i besmisao.

Moli čista srca. To ne znači da trebaš biti bez grijeha, nego da imaš čiste namjere i da u molitvi tražiš Boga i njegovu proslavu, a ne neko dobro za sebe. Da dolaziš pred Božje lice onakav kakav jesi, bez glume, bez maski. Čisti ti. Da se ne bojiš priznati podmuklost, osvetoljubivost i zloću svojih misli i namjera. Bog zna da je naša nemoć prevelika da bismo sami nadvladali snagu bezakonja i oholosti koje nama vladaju.

Moli kajući se, priznajući se uvijek ispočetka slabim i grješnim, neotpornim na zarazu grijeha i na inteligenciju zloga. Priznaj s pouzdanjem, ne opravdavajući se, jer onome koji nas opravdava nisu potrebna naša opravdanja. Stalno se prisjećaj vlastite grješnosti jer je ona stalno prisutna, jer mi uvijek jesmo i ostajemo grješnici.

Moli vapeći za Božjim spasenjem, milosrđem i smilovanjem, za izbavljenjem, za njegovom snagom, blizinom i milosti.

Moli tražeći novi život, novo srce, nov duh, novi um, novu pamet, novu snagu, novu volju, nove oči, uši, usta.

Moli slaveći što te Bog podnosi, što te trpi, što te traži i nalazi, što te ljubi i obnavlja, što te izbavlja i spašava, što ti ništa svojega ne uskraćuje, što te čisti i obrezuje, liječi i pridiže, što te poučava i opominje, hrabri i vodi, prosvjetljuje i ujedinjuje, što ti stere put besprijekoran i upravlja tvoje izgubljene noge na put spasenja.

Moli odričući se svake suradnje sa zlom, i najsitnije, i svakog neposluha Ocu, i najneprimjetnijeg.

Moli odlučujući se uvijek ispočetka za Boga, za Krista, za Crkvu, za bližnje, za služenje, za poniznost, za duh blaženstava, za duh siromaštva, za puninu čistoće, za dubinu poslušnosti.

Moli vjerujući i primit ćeš.

Moli stalno, bez prestanka, pa makar i kratko. Moli poput djeteta i poput Isusa u ovoj godini vjere, jer zaista, bez Boga pouzdano propadamo.

s. M. Pia Herman, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Broj 9 – prosinac 2012., str. 4-6.