Ovo naše vrijeme je prepuno riječi i govora, buke i nadmudrivanja, pa čovjek često više ne zna razlučivati govor koji ga obogaćuje od onoga koji ga ostavlja praznim i osiromašuje. Ipak, uslijed svega “govornog” meteža snažno odjekuje jasan govor kršćanskih mučenika. Taj govor se ne da ušutkati nikakvim povijesnim ni društvenim naslagama laži i obmana, niti kulturom smrti i besmisla.

Govor mučenika, gdjegod oni živjeli ili podnijeli mučeništvo, je prodoran i uvijek aktualan. Kako je dobro i mudro da i naše uši, u ovom našem vremenu, znaju osluškivati taj govor krvlju posvjedočen i zapečaćen!

Što nam govore mučenici i koja je njihova poruka? Govore nam prije svega da je osobno iskustvo Božje ljubavi temelj i izvor njihova sebedarja Kristu i bližnjemu. Odatle u njihovu životu sve počinje i tome sve teži. Mučenik zna, putem dubokog iskustva vjere i molitve, da je počelo svega – i njegova mučeništva – potpuno besplatna ljubav kojom je od Boga ljubljen. Sam je osobno iskusio “gdje” izvire ljubav. Svoje uvjere-nje dijeli sa sv. Ivanom apostolom: “U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas” (1Iv 4,9). Mučenik je zagledan u ljubav kojom je ljubljen, očaran je njome, posve obuzet do te mjere da gori od samo jednog ne-mira: uzvratiti ljubav.

To iskustvo postaje još snažnije kad promatra Isusovo sebedarje čovjeku na križu. U Isusovu križu i na križu on vidi prvog Mučenika koji se dragovoljno “predaje u ruke ljudima” (Mk 9,31). Isusovo sebedarje doživljava kao osobni poziv: Dođi, slijedi me!

Dragovoljno sebedarje Kristu, koje ne uzmiče ni pred prijetnjom smrti, je u samoj srži mučeništva. Mučeništvo, u svom teološkom smislu, je dragovoljno prihvaćena i pretrpljena smrt zbog vjere u Krista ili zbog neke druge krjeposti koja se odnosi na Boga. Ono što se ovdje ističe je dragovoljno prihvaćanje smrti. Mučenik, zahvaćen osobom Isusa Krista i njegovim sebedarjem na križu, slobodno i dragovoljno prihvaća kalež gorčine kada doĐe njegov čas svjedočenja za Onoga koga ljubi. To nam svjedoče kršćanski mučenici, tako i službe-nice Božje s. Jula i njezine susestre.

Kada je s. Bernadeta, najmlađa od Drinskih mučenica, napuštala obiteljsku kuću u Velikom Grđevcu kod Bjelovara da bi živjela sebedarje u zajedništvu sa sestrama Kćeri Božje ljubavi, na polasku je izjavila: “Volim umrijeti nego ne ostvariti svoj poziv”.

Ove jednostavne riječi mnogo govore. Tim riječima s. Bernadeta je zapravo izrekla sve, sav svoj život, i dotadašnji i budući. Zahvaćena milošću Božjom, prosvijetljena Duhom, ona je već tada – u obiteljskom domu – uranjala u tajnu redovničkog poziva kao poziva na potpuno i bespridržajno sebedarje, pa i uz cijenu vlastitog života.

Volim umrijeti nego… ne živjeti ljubav do kraja. Volim umrijeti nego ne biti vjerna tebi, Kriste, koji si ostao vjeran i dosljedan ljubavi kojom si se vezao s nama ljudima, pa i kad te ta ljubav stajala krvi i života. Volim umrijeti nego ne naviještati životom tebe, koji si Radosna vijest darovana svijetu. Volim umrijeti nego rastati se i jedan trenutak od tebe koji si moj Put, moja

Snaga i moj Cilj. To je poruka mučenice s. Bernadete koja potiče na preispitivanje vlastitih stavova, pozivajući na nasljedovanje.

Kada se približava trenutak ispijanja kaleža muke, smrtnog znoja i same smrti, mučenik se ne oslanja na vlastitu snagu već se čvrsto privija uz Onoga koji je obećao stajati uz njega i pridržati njegova koljena što drhte i klecaju dok gleda smrti u oči. Tada Krist, Mučenik, trpi s mučenikom. Bog trpi s čovjekom. Ništa ih ne može rastaviti. Svaka mučenička smrt potvrđuje iskustvo sv. Pavla: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31). Mučenici, oslonjeni na vjernu ljubav Božju, zanosno nam poručuju da “ni smrt ni život… ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,38-39). Postojana vjera u ljubav Božju izdigla ih je i iznad same smrti.

Ništa nas ne smije rastaviti od Božje ljubavi – poziva nas Pavao, ohrabruju mučenici. Poziv je to upućen osobito nama od kojih se ne traži svjedočanstvo krvlju, no zato nije ništa manje zahtjevan naš poziv na svjedočanstvo svakodnevnim životom. Slavlja godišnjih spomena svjedočke smrti naših mučenika su prigoda za dublje posvješćivanje naše osobne i zajedničke kršćanske obveze: pružati svijetlo svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi u konkretnim okolnostima vlastitog života.

Biti spreman pretrpjeti nešto za Krista u svojoj obitelji, na poslu, na ulici, u školi; na mjestima gdje su ljudi indiferentni ili odbacuju vjeru ili nas ismijavaju, smatrajući nas zaostalima i nerazboritima. Podnijeti nešto od “ludosti” za Krista, poput mučenika koji su bili “ludi” u očima njihovih suvremenika. Sretni, jer Božje oko gleda drugačije nego što gleda čovjek.

s. M. Ozana Krajačić, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE - Informativni bilten za promicanje kauze službenica Božjih s. Jule Ivanišević i četiriju susestara, Br. III./2009., str. 4-5.