Čovjek kao čovjek – sklon je misliti da je on kovač vlastite sreće i da o njemu ovisi tijek njegova života, da je budućnost u njegovim rukama i da je dovoljno marljivo raditi, ili znati se dobro snaći, pa da mu život bude uspješan i sretan. Ovo nije napast samo mladih i neiskusnih koji se još nisu sudarili s tvrdoćom stvarnosti i egzistencijalnih briga. Ovo je trajna napast koja vreba i zrele ljude, pa i one koji se smatraju zrelima u vjeri: smatrati da mogu sve sam, a da su mi drugi i Bog potrebni samo za ono što baš nikako ne mogu učiniti ili postići bez njih. Napast je to samodostatnosti u čijoj se pozadini krije oholost.

Unatoč silnoj razornoj moći, ratovi i krize imaju i pozitivne plodove: pokazuju nam da se ne možemo i ne smijemo u potpunosti osloniti na sebe niti na djelo svojih ruku. Da je sve što smo sazdali krhko i prolazno, pa bilo izgrađeno od najtvrđega kamena, najčvršćega betona ili čuvano u najsigurnijoj banci. Uče nas da je naš život uistinu relativan. A to znači da je sav u relacijama, tj. odnosima. Odnosima s drugima i s Bogom. Bez njih uistinu ne možemo postojati niti živjeti. No ako ovisi i o drugima i o izvanjskim okolnostima, onda moj život nije posve u mojim rukama niti nad njim mogu imati punu kontrolu. Koliko god htio, nisam niti ikada mogu biti samome sebi dovoljan.

U pismu pisanom svega dva mjeseca prije svoje smrti, kad je ratna opasnost bila tu, na pragu samostana na Palama, blažena s. Jula piše svojoj rođenoj sestri: „U Božjim smo rukama i on zna najbolje što je za nas dobro.“ Ovo je uistinu veličanstven izričaj istinskog pouzdanja u Boga i svijesti o vlastitoj ograničenosti i nemoći, čak i kad je riječ o nečemu tako važnom i velikom kao što je očuvanje gologa života. Naš život nije posve u našim rukama. On je isprepleten s tisućama drugih života, s nepreglednim morem okolnosti i slučajnosti, i vođen – koliko god nama to ne bilo očito ni razvidno – Božjim promislom.

U Božjim smo rukama! Ovo su velike riječi. Možda ih često i sami izričemo, a da pritom to možda i ne mislimo. Ovo su utješne riječi – u Božjoj sam ruci! Bez obzira što se događalo oko mene, kakvo zlo, kakvo ludilo, kakve krize i gubici – u Božjoj sam ruci.

Ne postoji takvo zlo koje bi me moglo izbaciti iz Božjih ruku. On me drži, on me nosi. U konačnici, na sigurnom sam. I kad je sve nesigurno, kao u ovo naše vrijeme. Jer, može li postojati išta sigurnije od Boga? Išta trajnije, čvršće? Ima li većega skloništa od Božjih ruku?              

No, kad bl. s. Jula ovo govori, nije to nekakav bijeg u lažnu utjehu. I, kao što znamo, sestre nisu pobjegle. Niti fizički, da napuste Pale i odu na sigurno. A niti su pobjegle od unutarnjeg prianjanja uz Gospodina i poklekle pred napasti da pod svaku cijenu sačuvaju vlastiti život. To što bl. s. Jula kaže jest istina. U njegovim smo rukama. Nismo ostavljeni niti prepušteni samima sebi ili tuđoj samovolji.

Njezine se riječi temelje na Isusovim riječima: „A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,39-40). Očeva je volja da nitko od onih danih Sinu ne bude izgubljen nego da ima vječni život. Isus se bori za nas da se to dogodi.

Uistinu, nismo sami niti se sami za se moramo (iz)boriti. I Duh Sveti se zauzima za nas i potpomaže nas u našim nemoćima (usp. Rim 8,26). Sa sv. Pavlom možemo reći: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda neće s njime sve darovati!“ (Rim 8,31-32).

Svima nam se dogode situacije u kojima pomislimo – u to i povjerujemo – da nas je i Bog napustio. Da je sve beznadno. Da uistinu nema nikoga tko bi bio uz nas i zauzimao se za nas. Tko bi stajao uz nas. Štitio nas. Sveto pismo nas uvjerava u suprotno: da nije moguće da ostanemo sami i prepušteni samima sebi. Da nas naš Otac nikada neće napustiti, sve ako nas i svi drugi ostave. Zato je i dao svoga Sina – da ne propadnemo u beznađe, u strah osamljenosti i promašenosti, nego da vjerujemo i znamo da je on uvijek uz nas i za nas i da ne postoji ništa i nit­ ko osim nas samih tko bi nas mogao udaljiti od Božje ljubavi.

Blažene su s. Jula i njezine četiri susestre vjerovale u ovu istinu. Da ni su, tko bi ih natjerao da učine onakav ljudskom razumu neshvatljiv korak u smrt. No, ako smo u Božjim rukama i u njima svjesno ostajemo, nije moguće pasti i ostati poražen. Moguće je pasti, dati život, i onda ga u nebu iznova primiti iz ruku onoga u čijoj smo ruci.

Neka Julino svjedočanstvo pouzdanja u pravu i trajnu Božju prisutnost – tako lijepo izrečenog kroz sliku našega života življena na Božjemu dlanu – bude i nama korisno da ojačamo svoju vjeru u to da je Bog i u našem životu uistinu Emanuel – S nama Bog, i Jahve – Prisutni.

s. M. Pia Herman, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Broj 8/2012., str. 4-5.