Spominjanjem mudraca u evanđeoskom izvješću (Mt 2,1-12) naglašen je univerzalizam spasenja kojeg je Isus po svojoj muci, smrti i uskrsnuću objavio i ispunio. Mudraci su bili znanstvenici, proučavatelji zvijezda. Potraga za onim čiju su zvijezdu vidjeli nagnala ih je na put u daleku zemlju.

U to doba vladalo je uvjerenje da u trenutku rođenja svakoga čovjeka nastane nova zvijezda. Za njih, koji ne poznaju Pisma, zvijezda ima značenje objave rođenja osobe kraljevskoga dostojanstva.

Izvješće o mudracima možemo promatrati kroz tri koraka koji oni na svome putu poduzimaju: traže, slijede zvijezdu, vraćaju se drugim putem.

Mudraci se, na temelju vlastitih spoznaja, u Jeruzalemu pojavljuju s pitanjem: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski?« Vijest o novorođenome kralju potresla je kralja Heroda i sav Jeruzalem. Zašto ih je ta vijest toliko uznemirila? Kao da već ova činjenica naviješta Isusovu budućnost: odbačenost od vlastitoga naroda i tragični svršetak. Mudracima je zvijezda znak koji slijede da bi došli do onoga komu se žele pokloniti. Po zvijezdi koju su vidjeli na nebu spoznali su i povjerovali da je to zvijezda novorođenoga kralja židovskoga. Mudraci s Istoka poučavaju nas da su strpljivost i povjerenje neophodni za ispravno tumačenje i razumijevanje pojava oko nas. U potrazi za onim kojeg je objavila zvijezda oni su se odvažili na put, a putovanje uvijek znači iščekivanje, otvorenost susretu, napor, neizvjesnost, kao i mogućnost razočaranja ako ne ugledamo ono čemu ususret hodimo. Prisutnost znaka/znakova u našim životnim situacijama postaje mogućnost preispitivanja samih sebe ukoliko uočavamo znakove koje nam Bog daje u svakodnevnom životu. Možda to nisu svjetleće pojave na nebu, ali zato to mogu biti ljudi koji nas okružuju i koji nam žele pomoći da upravimo svoje korake k Onomu koji je Put, Istina i Život. On ne dolazi i ne objavljuje se spektakularno, nego tamo negdje izvan zidina, izvan buke i vreve naših užurbanosti, planova, programiranja. Čeka tamo gdje ga počesto najmanje tražimo i očekujemo: u nama samima, u našemu srcu.

Kralj Herod, u trenutku dok ih upućuje u Betlehem, govori mudracima neka se tamo raspitaju o novorođenome pa neka i njemu jave da se i on ode pokloniti. Mudraci nakon pohoda Jeruzalemu i dalje slijede zvijezdu koja je išla pred njima i zaustavila se iznad mjesta gdje je bilo dijete. Ušli su u kuću, poklonili se djetetu kralju i prinijeli mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Evanđelje ovu trojicu s Istoka naziva mudracima, a Predaja ih naziva kraljevima. Ovaj trenutak pronalaska onoga zbog koga su krenuli na put ponovno daje povoda našemu razmišljanju. U trenutku kada spoznaš istinu i kreneš u potragu za njom ne boj se prepreka i nerazumijevanja koje te čekaju na tome putu. Oboružaj se strpljivošću i ustrajnošću u vjernosti. Mudrace na njihovu putu nije obeshrabrilo to što nitko od onih koje su sreli nije znao da se rodio onaj koga oni traže. Nije ih sputalo ni to što su se na njihovo pitanje uznemirili Herod i sav Jeruzalem, kojemu su bili tako blizu, a opet tako daleko.

U ovom izvješću o poklonstvu mudraca s Istoka najzanimljiviji je kraj evanđeoskoga teksta. Nakon što su pronašli onoga čiju su zvijezdu vidjeli, oni se u svoju zemlju više ne vraćaju istim putem. Mudraci su ostvarili cilj svoga putovanja. Pronašli su onoga čiju su zvijezdu slijedili i poklonili su mu se. Nakon susreta s novorođenim djetetom i oni postaju drukčiji. Ta drukčijost očituje se već u tome što se ne vraćaju istim putem, iako bi im to bila lakša opcija budući da su ga već jednom prošli. Oni od Isusa odlaze drugim putem. Nemoguće je susresti Isusa i ostati isti, živjeti po do tada naučenom. Susret s Isusom preobražava. Omogućava da se vratimo u mjesto/mjesta iz kojih smo pošli kada smo se uputili za njim, ali ne više putem kojim smo došli nego drugim. Putem na koji se možemo odvažiti jer smo doživjeli radost susreta s Bogom koji je postao čovjekom, s Riječi koja je tijelom postala. Mudraci su se poklonili Isusu. Čovjek ne gubi ništa od svoga dostojanstva kada Boga priznaje Bogom, kada je spreman pred svojim Stvoriteljem priznati se stvorenjem. Samo ovakav stav uma i srca omogućuje da nas susret s Bogom čini snažnijima i hrabrijima da se usudimo kretati novim putovima na stara mjesta koja smo pozvani preobražavati iz doživljenoga.

s. M. Tea Barnjak, FDC