Poštovani mons. Mato Zovkiću, molimo Vas predstavite se našim čitateljima, kojima možda nije poznat Vaš bogati život – što biste posebno istaknuli? Kada i kako ste osjetili Isusov poziv: „Pođi za mnom!“?

Rođen sam 1937. u zemljoradničkoj obitelji, s pet sinova i pet kćeri. Osim mene, u duhovnom zvanju je i moja sestra Marija, članica Karmelićanki Srca Isusova koje u Hrvatskoj imaju kuću maticu u Zagrebu. Prva pomisao da bih nakon završetka osnovne škole mogao poći u gimnaziju te postao svećenikom rodila se u razgovoru s roditeljima, ali sam konačnu odluku donio u Beogradu 1959. godine. Tu sam, nakon mature, tijekom dvije godine služenja vojnog roka, susretao mladiće, svoje vršnjake, od kojih su neki mislili da je moguće odgovorno živjeti i bez vjere u Boga. Daleko od svojih odgojitelja i roditelja, uvidio sam da onim što jesam i što mi je Bog dao mogu najviše pridonositi ako nastavim formaciju za svećenika i prihvatim svećeničku službu u Crkvi, uključivši i celibat.

Godine 2013. proslavio sam pedesetu obljetnicu svećeništva i postao svjestan da se Bog služio mojim umom i srcem, mojim darom govora i sposobnošću slušanja u dijeljenju svoga milosrđa ljudima s kojima sam se susretao. O tome sam napisao nešto u svojoj knjizi Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni 1963.-2013. Unutarnju intimnost duhovnog poziva posebno sam doživljavao kao rektor bogoslova 1976. do 1983., kada sam s njima, pred njihovo ređenje, razgovarao o tome zašto žele biti Kristovi svećenici, kako bih mogao njihovu biskupu zajamčiti da su prikladni za tu službu. Bog se nama služi u svjedočenju svoje dobrote i pri tome nam daje unutarnje zadovoljstvo u zvanju na koje nas zove i šalje.

U ovom razgovoru željeli bismo se posvetiti Vašim razmišljanjima vezanim uz bl. Drinske mučenice. Prije svega recite nam kako je Vaš život povezan s njima i jesu li one utjecale na neke Vaše životne odluke?

Za mučeničku smrt pet sestara Kćeri Božje ljubavi doznao sam u jesen 1968. kada sam kao novi župnik katedralne župe u Sarajevu upoznao sestarsku crkvu Kraljice sv. krunice na Banjskom brijegu te od ondašnje predstojnice s. Mihaele Dodig bio zamoljen da 15. prosinca predvodim misu spomena na njihovo svjedočanstvo. Pročitao sam pisani sadržaj koji su sestre priredile i spremio propovijed. Morao sam biti jako oprezan da ne reknem nešto što bi ondašnjim komunističkim uhodama bilo povod za tužbu i zatvor.

Znajući za rimske smjernice o procesu beatifikacije, potaknuo sam s. Slavicu Buljan na pisanje knjige Zavjet krvlju potpisan, jer sam smatrao da knjiga don Ante Bakovića Drinske mučenice nije dostatna da nadbiskup Vinko Puljić od Sv. Stolice zatraži i dobije dopuštenje za pokretanje biskupijskog procesa za beatifikaciju. Okolnost urušavanja komunističkog sustava 1990. te izdvajanje Bosne i Hercegovine iz ondašnje Jugoslavije 1992., pomogla je da proces slobodno pripravimo i provedemo.

Koja je bila Vaša uloga u dijecezanskom dijelu postupka?

Nadbiskup Puljić imenovao me sucem delegatom u postupku, ali je odlučna bila uloga pravnika fra Velimira Blaževića i notarke s. Sniježne Stjepandić. Završili smo sve veoma brzo te je nakon predaje spisa Kongregaciji za proglašenje svetih ustanovljeno da smo ispravno postupili i tako omogućili ubrzani nastavak rimskog dijela procesa, jer je prihvaćeno da su sestre ubijene iz mržnje prema katoličkoj vjeri – prave mučenice.

Proučavanjem dokumenata Drugog vatikanskog sabora, naučio sam da naša Crkva sada službeno prihvaća i razvija dijalog s odijeljenim kršćanima te s muslimanima i Židovima. Meni su Drinske mučenice zato postale inspiracija za dijalog: dvije od njih su Slovenke, jedna Austrijanka, jedna hrvatska Mađarica i jedna Hrvatica – a sve zajedno katoličke redovnice, prvorazredne članice Crkve, koja jest i treba sve više postajati katoličkom.

Dok sam proučavao život s. Berchmane, divio sam se što je prihvatila ostanak u Bosni, iako je 1918. prestala vladavina Austro-Ugarske. U kronici Družbe našao sam podatke da je posljednjih godina Austro-Ugarske i na početku osamostaljenja hrvatske provincije bilo među sestrama trzavica zbog nacionalnih interesa, ali su ih Pravila družbe i duh redovničkog zajedništva održali u zajednici. Mučenice su u takvoj zajednici duhovno sazrele i ostaju nam trajni poticaj na katoličku otvorenost i zajedništvo, što uključuje i dijalog s nekatolicima.

Kako ste doživjeli njihovu beatifikaciju?

Dan njihove beatifikacije proživio sam u velikoj radosti i od tada, prigodom mojih odlazaka u crkvu Kraljice sv. krunice, gdje su položile zavjete, s posebnom pozornošću zastajem pred njihovim oltarom. One su žrtve nasilja i njihov zagovor nam je potreban u liječenju rana nastalih u ratu 1991.-1995. te u izgradnji pravednog mira u pluralnoj Bosni i Hercegovini i doživljavanju različitosti bližnjih kao bogatstva, a ne kao opasnosti.

Što Blaženice, po Vašem mišljenju, poručuju današnjem svijetu i svima nama?

Njihovo uvjerenje da mogu biti istinski sretne ako se pridruže redovničkoj zajednici Kćeri Božje ljubavi koja se tada intenzivno bavila školovanjem djevojčica i djevojaka te duhovnom brigom za djevojke koje su sa sela dolazile u gradove radi zaposlenja u domaćinstvima gradskih obitelji, dovoljno govori da one svoje zvanje zahvaljuju Božjoj milosti i obiteljima u kojima su odrasle, a svoju ustrajnost Družbi koja ih je podržavala.

U vrijeme prikupljanja građe za knjižicu o s. Luki Liengitz, koja je u Zavodu sv. Josipa vršila službu portirke te umrla 1890. u dobi od 28 godina, razgovarao sam s jednom muslimankom koja je kao djevojčica kod sestara završila osnovnu školu. Sestre su joj ostale u divnoj uspomeni, iako vjerom motivirano odricanje od vlastitog braka njoj, kao muslimanki, ostaje potpuno strano. Zato Drinske mučenice, kao članice obitelji i pripadnice Družbe koja na svoj način služi obiteljima, ostaju trajno nadahnuće, primjer i poticaj.

Postoji li i neki Vaš, osobni, doprinos u širenju njihova glasa svetosti?

Kao slavitelj nedjeljne mise na engleskom jeziku u sarajevskoj katedrali od lipnja 1996. do prosinca 2014. stvorio sam kontakte s nekim katolicima u zemljama gdje se govori engleski. Nakon što je knjižica o Drinskim mučenicama prevedena na engleski, poslao sam je tim svojim znancima. Ovdje u razgovorima često spominjem Drinske mučenice kao blaženice i, ako Bog da, svetice, koje su poseban dar nacionalno i vjerski mješovitoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Potaknuo sam i molitvenu inicijativu da mi, umirovljeni svećenici, u našoj kapelici kroz korizmu za križni put uzimamo i tekst sastavljen kao križni put blaženih Drinskih mučenica.

Imamo pet blaženica: svaka značajna na svoj način. Možete li nam istaknuti njihove vrline, nešto o svakoj pojedinačno?

Najviše podataka i pismenih tragova sačuvano je o s. Juli jer je vršila službu kućne poglavarice te o s. Berchmani, učiteljici njemačkog jezika i učiteljici novakinja. Sestru Julu doživljavam kao vedru redovnicu i poglavaricu koja je razborito vodila povjerene sestre, a i sama je vršila ono što je od drugih očekivala – uključivši i skok kroz prozor iz vojarne u Goraždu radi očuvanja Bogu posvećene čistoće.

Sestru Berchmanu cijenim jer je odmah nakon završenog novicijata u Beču došla u Bosnu i tu ostala i nakon povlačenja Austro-Ugarske, do nasilne smrti. Sestre je se sjećaju kao stroge i pravedne. Meni je značajno što se zanimala za indijskog predsjednika i velikog mirotvorca Mahatmu Gandija te je o njemu govorila novakinjama. To znači da je svoje redovničko služenje uklapala u život Crkve i svijeta, bila je zdravo otvorena za događaje izvan samostana.

Sestra Bernadeta mi je značajna jer je prihvatila svoj niski stas, radosno obavljajući povjerenu joj službu kuharice. Posebno me zadivljuje podatak da je jednoj sestri povjerila kako se boji pucnjave iz šume oko samostana na Palama, ali ostaje nastavljajući svoju službu.

Dvije Slovenke, s. Krizina i s. Antonija, hrabro su i bez dvoumljenja prihvatile odlazak iz Slovenije u Družbu koja djeluje u Bosni. Prihvatile su jednostavne i skromne poslove te su radosno živjele zavjet poslušnosti radeći u vrtu ili štali. One su primjer kako naša različitost doprinosi zajedničkom poslanju Družbe.

Što bismo, po Vašem mišljenju, trebali činiti da ih vjerni narod bolje upozna?

Da Kćeri Božje ljubavi nisu kod vlastitih pripadnica i kod hrvatskih katolika podržavale zanimanje za Drinske mučenice, ne bi došlo do njihove beatifikacije. Taj interes trebamo svi dalje podržavati kako bi došlo i do kanonizacije. Među tisućama uzornih koji su završili svoj zemaljski hod crkveno učiteljstvo kanonizira samo one za koje se vjernici pojedine zemlje zanimaju i to obrazloženo traže. U tom smislu Bilten koji izdajete je dragocjeno glasilo i treba nastaviti rad na njemu. Također pohodi sestara župama u kojima su pojedine od ovih blaženica odrasle te u ostale župe doprinosi buđenju interesa za njih kod naših vjernika.

Što biste poručili našim čitateljima?

Nastavite čitati građu o Drinskim mučenicama, jer mi hrvatski katolici vjerski tisak često hvalimo, ali osobno ne čitamo dovoljno. Nadalje, nasljedujmo mučenice u njegovanju katoliciteta Crkve, kojoj s radošću pripadamo.

Razgovor vodila: Ljubica Pribanić

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 14 – srpanj 2015., str. 14-17.