Kršćanski mučenik zna da ne trpi sam, već da u njemu i s njime trpi Krist zbog kojega podnosi muku i smrt. Prve blaženice i mučenice Družbe Kćeri Božje ljubavi, s. Jula i susestre, pripremale su se za tu posljednju borbu svakodnevnom molitvom. Kakvu je ulogu i mjesto molitva imala u njihovu životu, saznajemo iz izjava sestara koje su ih poznavale. Ono što nam odmah upada u oči jest činjenica da molitvu nisu shvaćale kao neku pobožnu obvezu koju treba „obaviti“, već kao bitni sastavni dio njihova svagdašnjeg života koji se ne „obavlja“ već u koji se uranja. Molitvom su posvećivale sebe, svoja djela i svijet oko sebe. U molitvi su primale Boga u sebe, da bi ga potom dale svijetu. Možda nisu poznavale izvanredne mistične ushite duše, no sigurno je da su svojom nepodijeljenom ljubavlju kojom su gorjele za Isusa, Zaručnika, dopirale do samoga Božjeg Srca. Znale su da kao kćeri Njegove ljubavi i po daru krštenja i po daru redovničkog poziva imaju pravo na to. Stoga je molitva bila most, put, sredstvo kojim su se uspinjale do nepresušnih božanskih milosti.

Molitvom su se, i ne znajući, pripremale za konačni dar života, za mučeništvo. Jer molitva je prije svega askeza, borba, odricanje od govorenja i brbljanja te napor oko stjecanja umijeća slušanja. Molitva je škola u kojoj se (s mukom) uči odmak od sebe da bi se usvojilo umijeće dolaženja k Njemu, Bogu Ocu po Sinu u Duhu Svetomu. I tek onda kada je srce uvježbano u izabiranju najvišeg Dobra i ostavljanju svega što ne vodi tom Dobru, može se govoriti o molitvi kao o iskustvu susreta, gledanja, mira, blaženstva... Iskustvu Božjeg davanja i čovjekova primanja.

Tada, mogli bismo reći, molitva postiže ono zbog čega je dana čovjeku (kao sredstvo, a ne cilj!): povezuje čovjeka s Bogom. Dovodi ga do Života. I tada ostaje samo Prisutnost koja malo pomalo preobražava čovjekovu konkretnu stvarnost, čineći je bogolikom.

Izvanredna karitativna plodnost života sestara na Palama odraz je tog njihova postupnog preobraženja u bogolike osobe. Molitva je postigla svoj cilj. Bila je sredstvo koje ih je ujedinilo, ponajprije u njima sa-mima, zatim s Bogom i međusobno. Kao takve, ujedinjene u sebi i sjedi­ njene s Bogom, postale su neuništive. Odatle tolika snaga duha, očitovana u najtežim trenucima života!

Shvaćanje molitve kao ustrajne askeze, vježbanje hoda s Isusom i za Isusom te ostajanja s njime, unatoč svemu, urodilo je bogatim duhovnim plodovima. O tome nas izvješćuju dokumenti i izjave svjedoka. U Nekrolozima sestara Kćeri Božje ljubavi, iz 1942., o s. Juli je zapisano: „Imala je veliko pouzdanje u Božju providnost i nikada se nije bojala da će biti neuslišana“. O s. Krizini, s. Beata svjedoči: „Bila je puna Boga i kao da je uvijek o Bogu razmišljala. To se vidjelo po njezinu držanju.“ O tome kako je s. Antonija shvaćala i živjela molitvu, s. Irena izjavljuje: „Živjela je sjedinjena s Bogom.“ O najmlađoj s. Bernadeti i njezinu molitvenom umijeću, s. Valerija kaže: „Uzdizala je svoje srce Bogu kratkim strelovitim molitvama kojima je svoj rad u kuhinji pretvorila u jednu trajnu molitvu.“ A o najstarijoj s. Berchmani, s. Huberta svjedoči: „Često sam je vidjela pred svetohraništem, uronjenu u molitvu.“ 

Njihova uronjenost u Boga nije prekinuta ni 11. prosinca 1941., kada su odvedene u progonstvo. Na četverodnevnom putu do mjesta mučeništva šutjele su i tiho molile. Iako su na trenutke izgledale prestrašene, nisu izgubile osjećaj za druge kraj sebe. O tome se prisjeća Štefica Tomić, rođena Prešnjak, suzarobljenica: „Mi djevojke smo plakale. Sestre su nas tješile i govorile da molimo i da nam se neće ništa dogoditi.“ Kada su zarobljenici nakratko zastali u jednoj pravoslavnoj kući, sestre su kleknule na pod i molile snagu za vjernost do kraja.   

U posljednjim trenucima ovozemaljskog života, oko ponoći 15. prosinca, njihova je molitva postala vapaj, zov Onoga koji ih je jedini mogao spasiti. Zaključane ljudskom rukom, ali u srcu potpuno slobodne za izbor ljubavi – i ovaj, posljednji put – one zovu Isusa u pomoć. Vjeruju da njegova ruka nije prekratka i da njegova pomoć stiže uvijek u pravi čas. Prema izjavama članova obitelji Baković i Angeline Gende, sestre su vapile: „Isuse, spasi nas!“ „Isuse, pomozi! Isuse, smiluj se!“„Isuse, Marijo, Josipe!“ 

Neposredno pred samu smrt, prije smrtonosnih  uboda noževima pod prozorima vojarne, svaka pojedina sestra učinila je na  sebi znak križa, kako je  prema izjavi jednog ra njenog vojnika očevica zapisano u Kronici sestara. Kad je molitva utihnula na  njihovim usnama i kad je  sve već (iz)rečeno, preostalo im je još samo rukom dotaknuti čelo i spustiti je niz tijelo, zatim obuhvatiti jedno i drugo rame, te tim činom – posve šutke, bez glasa – predati svoje biće zagrljaju Onoga na čiju su sliku stvorene.

I s. Berchmana je svoje posljednje dane života u Sjetlini provodila u šutnji i molitvi, kako svjedoči obitelj kod koje je kao zarobljenica bila smještena. Kažu da je čak bila „vedra i puna pouzdanja“. I tako sve do kraja, do dana njezina ubojstva negdje u sjetlinskoj šumi, 23. prosinca.

Ovdje ne možemo ne sjetiti se mučenika iz prvih kršćanskih vremena koji su odlazili u smrt s molitvom a često i s pjesmom na usnama. Ne, nisu oni bili nikakvi fanatici. Bili su samo uvjereni i svjesni kršćani, koji su mučeništvo smatrali posebnim Božjim darom, darovanim samo nekima, odabranima. Ponosni što mogu na takav – krvni – način potvrditi svoj krsni savez s Bogom te, kako su vjerovali, postati (tek sada) istinski Kristovi učenici i nasljedovatelji, oni na izrečenu presudu odgovaraju: „Bogu hvala!“

U knjizi Apostolski oci I čitamo o sv. Polikarpu, biskupu u Smirni u Maloj Aziji u 2. stoljeću, koji je u dobi od osamdeset i šest godina odvažno podnio mučeništvo zbog vjere u Krista. Kad su njegovi progonitelji stigli u predvečerje, pronašli su ga uronjena u molitvu. Iako je mogao pobjeći, nije htio, već je rekao: „Neka bude Božja volja.“ Na nagovaranje da zaniječe Krista te da, kako mu je rečeno, „ima obzira prema svojoj dobi“, odgovorio je: „Osamdeset i šest godina mu služim i nije mi učinio nikakve krivice; kako bih mogao prokleti svojega Kralja koji me spasio?“ (str. 117).

Neposredno prije pogubljenja, sve-ti je Biskup izrekao molitvu koja spada među najljepše kršćanske molitve rane Crkve: „Gospodine, svemogući Bože, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina svojega Isusa Krista, po kome smo te upoznali, Bože anđela, i sila, i svih stvorenja, kao i svega roda pravednika koji žive pred tvojim licem; blagoslivljam te jer si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga časa da među mučenicima postanem dionik čaše tvojega­ Krista za uskrsnuće tijelom i dušom­ na život vječni u neraspadljivosti po Duhu Svetomu. Daj da među njih danas budem primljen preda te kao žrtva pretila i ugodna, kako si je pripravio, meni pretkazao i sada ostvario, istiniti Bože u kome nema prijevare. Za to i za sve ostalo hvalim te, blagoslivljam i slavim po vječnomu i nebeskom Velikom svećeniku Isusu Kristu, tvojemu ljubljenom Sinu, po kome neka ti je slava zajedno s njime i Duhom Svetim sada i u sve vijeke. Amen“ (str. 120).

Kao zaključak, podsjetimo se temeljnog kristološkog motiva čašćenja svetaca i mučenika: dok Krista štujemo kao Sina Božjega, mučenike častimo kao Kristove učenike i nasljedovatelje zbog njihove iznimne ljubavi prema svojemu Kralju i Učitelju.

s. M. Ozana Krajačić, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 9 – prosinac 2012., str. 7-9.