Mučeništvo je u Crkvi uvijek smatrano vrhunskim svjedočanstvom vjere. Posvećeni je život kao život vjere duboko isprepleten s idealom mučeništva. Dobro je poznato da monaštvo, a onda i iz njega iznikli ostali oblici redovništva, temelje i nadahnuće ima upravo u mučeništvu. Točnije, u nedostatku prigode za mučeništvo.

Nije slučajno da se monaštvo počinje formirati u Konstantinovo vrijeme, upravo onda kada prestaju progoni kršćana. Mučeništvo je bilo smatrano privilegiranim oblikom svetosti, no nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu, mogućnost prolijevanja krvi za Krista postala je daleka i teško ostvariva želja. No oni koji su Krista ljubili nipošto nisu htjeli propustiti priliku dati svoj život za Krista. Morali su naći novi  način iskazivanja potpune privrženosti i vjernosti. I uspjeli su. Izabirali bi najgore mjesto za život i upravo se ondje nastanjivali kako bi živjeli vrlo strogo i isposnički. Napuštali bi sve što imaju i što jesu te su odlazili u pustinje, beživotna i surova mjesta, kako bi ondje služili Bogu jedinome, kajali se za grijehe, borili protiv demona i ustrajali u mukotrpnom rastu u svetosti. I muškarci i žene su tako činili.

Zaista radikalan pothvat, radikalno ogoljenje vlastitoga života. No u ono vrijeme svijest o progonima, mučeništvu i podnošenju velikih nevolja za Krista bila je još itekako svježa, snažna i neodoljivo privlačna. Mnogi su se odvažili na život u pustinji kojega je sveti Jeronim zbog stroge askeze prozvao bijelim mučeništvom, nasuprot crvenom mučeništvu, onome u krvi. Pustinjaka je znalo biti toliko da su se neki od njih žalili da više ni nema pustinje.

Rufin iz Akvileje bijelo je mučeništvo opisao ovako: „Dvije su vrste mučeništva: mučeništvo duše i mučeništvo tijela; jedno vidljivo, a drugo nevidljivo. Ono vidljivo je kada se ubija tijelo radi Boga, ono nevidljivo kada se radi Boga iskorjenjuju mane.“

Sveti Atanazije je napisao: „Mučenici su često završili boj u kratko vrijeme, ali monaški život postiže mučeništvo svakodnevno se boreći. Mi se ne borimo protiv tijela i krvi već protiv gospodstva i moći, protiv duhovne sile demona, ustrajući u borbi do posljednjeg daha.“

Redovnički bi život u svakome vremenu trebao znati očuvati živom svijest o vlastitim počecima i razlozima. Redovnik uvijek u temelju mora biti „mučenik“ i „pustinjak“, spreman i na crveno i na bijelo mučeništvo: sav zagledan jedino u Krista radi kojega je spreman ostaviti i žrtvovati obitelj i imetak, planove i navike, užitke i slabosti, grijehe i samovolju. Jednom riječju, sav svoj život. Upravo poput mučenika i njihovih nasljednika pustinjaka.

Redovnik bi trebao biti vatra! Hram Božji čvrsto isklesan na nerazorivoj stijeni, a ne na nepouzdanom pijesku, najjači kad je najslabiji, jer ga Krist jača. Upravo poput mučenika i pustinjaka.

Čak i ona redovnička zajednica koja je apostolski usmjerena mora njegovati potpunu i isključivu pustinjačku usredotočenost na Krista kako bi se njezini članovi bili kadri uspeti do vrhunca kršćanskoga svjedočenja, do mučeništva. Inače oni neće biti sposobni nositi se s napastima grijeha, izazovima svijeta i pitanjima (bes)misla koja nam nameću susreti s patnjom i patnicima, nepravdom i nepravednicima, zlom i zlima, progoniteljima i žrtvama, ispraznošću i ispraznima. Niti će biti voljni svoj život dati kao svjedočanstvo za Krista i vjeru u njega.

No postoji i još jedna vrsta mučeništva. I ona ima svoju boju. Papa Grgur I. (6. st.) uz crveno i bijelo spominje i plavo (ili zeleno) mučeništvo. Ono označava odricanje od želja kroz post i djela pokore, ali ostajući u svijetu. Slično bijelom mučeništvu, ali za laike. I laici, dakle, mogu i trebaju biti zahvaćeni i zapaljeni idealom mučeništva jednako kao i redovnici. Mogu živjeti tu plavu sporogoreću varijantu mučeništva u kojoj doduše nema prolijevanja vlastite krvi za Krista, ali itekako ima prolijevanja vlastitoga znoja – toliko da mogu pozeleniti od muke.

Post, pokora, svijest o vlastitoj grešnosti i podnošenje životnih nedaća iziskuju poseban napor, žuljeve i znoj. Nije lako biti u svijetu, ali ne biti od svijeta. U nekim je iskušenjima zasigurno teže živjeti autentično kršćanstvo posred svijeta nego daleko od svijeta, u pustinji.

Koju god tko smatrao težom, u svakoj od ove tri boje iskušenja, nevolje i zapreke su toliko velike i česte da ne čudi što nas pustinjski oci opominju da njegujemo stalnu zdravu misao na vlastitu smrt. Misao na smrt bitan je moment čežnje za mučeništvom. Ali i općenitog napredovanja prema svetosti.

Budući da rijetko njegujemo misao na smrt, vjerujem da će nam dobro doći malo drevne pustinjačke mudrosti. Iznijet ćemo par misli iz pera čovjeka koji je četrdeset godina živio duboko u pustinji i ondje dostigao izvanredan stupanj svetosti. Svoj je nauk o duhovnome rastu pretočio u veliku sliku o usponu prema nebu: o penjanju po ljestvama koje imaju točno trideset prečki ili stuba. Zanima li vas koja je trideseta stuba? Ona za koju ćemo olako misliti da smo se na nju već uspeli – vjera, nada i ljubav.

Nas sada zanima misao na smrt. Koja bi to mogla biti stuba? Smrt dolazi na kraju, a naša misao o njoj često ni tada. Naše misli često zakasne prispjeti i na vlastiti kraj. No autor sv. Ivana Klimaka (klimaks = ljestve) nije od onih što kasne. Ta se stuba nalazi na niskom šestom mjestu, pri samom početku duhovnoga rasta. Što hoće reći da se nismo daleko uspeli ako ne gajimo misao o vlastitoj smrti. Naravno, ne misao o tome da same sebe usmrtimo nego misao o tome da ćemo umrijeti, a onda se naći licem u lice s Bogom.

Evo nekih primjera razmišljanja sv. Ivana Klimaka o misli na smrt: „Kao što je kruh potrebniji od svake druge hrane, tako je i misao na smrt potrebnija od svakog drugog čina.

Misao na smrt potiče one koji žive u zajednici na duboko razmišljanje, veći trud, pa čak i na radosno podnošenje uvreda. Kod onih koji žive u kontemplaciji, rezultira prestankom brige o bilo čemu zemaljskom, osim o ne­ prekidnoj molitvi i čuvanju uma.

Prvi znak da čovjek u dubini duše misli na smrt jest svjesno odbijanje svega stvorenog i bezrezervno odricanje od vlastite volje. Iskusan je onaj koji svaki dan sa sigurnošću očekuje smrt, a svet onaj koji je u svakom trenutku želi.

No nije svaka želja za smrću dobra. Ima ljudi koje njihove navike stalno navode na grijeh, pa se mole za smrt čim se malo smire, ali ima i onih koji se više ni ne žele pokajati jer misle da im je to nemoguće te dozivaju smrt iz očaja. Neki se smrti ne boje zato što u svojoj nadutosti misle da su dospjeli u stanje bez strasti, ali ima i takvih (ukoliko ih se danas može uopće naći), koji po djelovanju Duha Svetoga čeznu za vlastitom smrću.

Onaj koji hoće stalno u sebi održavati misao na smrt i sud Božji, a predaje se brigama i poslovima zemaljskim, sličan je čovjeku koji bi htio plivati, ali tako da ne miče ruke… Treba znati da je i misao na smrt, kao i svako drugo dobro, Božji dar. Na smrt misli samo onaj koji je umro za sve zemaljsko. A onaj kome je do nečega još stalo, ne može se naviknuti na misao o smrti jer svojim željama samog sebe sputava…

Ne varaj se misleći da ćeš lako nadoknaditi izgubljeno vrijeme: ni čitav jedan dan nije ti dovoljan da otplatiš Gospodinu ono što si mu samo toga dana sagriješio. Čovjeku je nemoguće, rekao je netko, pobožno provesti današnji dan, ako ne bude mislio da mu je to posljednji dan u životu.

Onaj koji se popeo na šestu stubu nikad više neće zgriješiti. Prisjećaj se svojih posljednjih trenutaka i nećeš nikada sagriješiti.“

Ponovimo misao sv. Ivana Klimaka da je iskusan onaj koji svaki dan sa sigurnošću očekuje smrt, a svet onaj koji je u svakom trenutku želi. Zasigurno svatko od nas želi biti svet, bio on crven, bijel ili plav.

I blažene su Drinske mučenice Božju i svoju svetost i vjernost pretpostavile strahu od smrti i ljubavi prema životu. One nam svjedoče da je i u današnjem vremenu i u običnosti života moguće gajiti zdravu misao na smrt i želju za mučeništvom.

Možda nemamo svi milost poput njih na koncu postati pravi crveni mučenici, no svakako svi imamo mogućnost, sredstva i obvezu biti bijeli ili plavi mučenici.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 13 – studeni 2014., str. 8-11.