Što može željezna volja!

Ilse Senisch, suzarobljenica s. Berchmane u Sjetlini, napisala je u siječnju 1942. svoje svjedočanstvo o posljednjim danima Službenice Božje. U trenutku pisanja ovih redaka Ilse se nadala da će ponovno negdje susresti svoju “dobru, vjernu prijateljicu”. Stoga i započinje izjavu riječima: “Po svoj prilici Vaša sestra živi”. Ovdje donosimo samo pojedine dijelove njezina svjedočanstva.

Vodili su me pet sati zajedno sa šest zarobljenika preko brda, šume, snijega, leda i potoka. Došla sam polumrtva na cilj gdje sam našla vašu dobru sestru na nekom poljskom krevetu. Dva dana prije toga dovezli su je na saonicama. Najtoplije me je pozdravila i poljubila – sa suzom prave radosti u oku. (…)

Sljedeći dan prije podne krenulo je šest zarobljenika u Sjetlinu. Ja sam rekla da je nemoguće pustiti staricu sestru da ide pješke. Povjerovali su mojim riječima i nas smo dvije dobile saonice te smo hrabro krenule u dolinu. (…)

Jadnica, sestra, već je bila umorna, a čini se i duševno dotučena! No, što može željezna volja koju je ona pretvorila u djelo! Nastavili smo potragu po blatu i snijegu, došli smo na livadu, do neke barake (u kućama nije bilo mjesta). Ondje su bili katolici koji su sestru primili sa “Hvaljen Isus!” Ona se blago smiješila i bila jako sretna zbog zrake svjetla u našoj bijedi! (…)

Nakon nekoliko dana čula sam da sestra mora ići u Goražde, gdje su i ostale četiri sestre. Za dvije minute bila sam u svojoj bundi – na ulici. (Smjela sam se posve slobodno kretati, bez straže, jer sam dala riječ da neću pobjeći. Njemačku riječ.) Tada sam potrčala da je još jednom vidim, da je zagrlim, pritisnem na srce i zaželim joj Božji blagoslov; no ona je već otišla iz kuće. I ja trčeći za njom kroz cijelo selo – gore, dolje, posve daleko – odjednom vidim kako stoji ona i saonice. Kao opsjednuta, poput luđakinje pojurila sam prema njoj i već je bila na mom starom, umornom srcu! Da si poštedim opis rastanka. (…)

Pošla je uz moje najbolje želje; zamotala sam je u deku, dala sam malo hrane za put (više nisam imala). Vjerujem da nisam preuzetna ako kažem da je i nju srce boljelo – zbog rastanka! Odvezli su je. Kočijaš je, vrativši se, rekao da je dobro stigla sestrama i da je vedra… te da me srdačno pozdravlja! To je sve. Ništa više nisam doznala.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 5 – studeni 2010., str. 11.