Sestarska zajednica na Palama

Samostan "Marijin dom" na Palama, petnaestak kilometara od Sarajeva, osnovale su sestre Kćeri Božje ljubavi, za odmor i oporavak sestrama koje su radile u školama po Bosni. Vila u tirolskom stilu na Kalovitim brdima kupljena je 1911. godine, a katolička osnovna škola otvorena za djecu onoga kraja i kapelica Majke Divne izgrađene koju godinu kasnije.

Do svoga zatvaranja 1919. godine, to je bila jedina škola na tom području u kojoj su svoje prvo obrazovanje stjecala djeca svih vjeroispovijesti, kako katolička, tako i pravoslavna i muslimanska. Nakon ukidanja škole, od strane tadašnje vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslanje sestara svelo se na primanje bolesnika na oporavak, djece i nastavnika na izlete te služenje drugim gostima koji su htjeli odmoriti dušu i tijelo u smirenosti male zajednice sestara Kćeri Božje ljubavi. Odmah pored "Marijina doma" bio je i velik kompleks crnogorične šume prikladne za odmor i šetnju. To je bilo iznad svega mjesto molitve i mira.

Na Pale su dolazili i mnogi biskupi i svećenici, a medu njima i mons. Franjo Šeper, kasnije kardinal, te mons. Čedomil Čekada. Godine 1934. vlč. Ivan Trobentar ovdje je slavio mladu misu, a 1940. vlč. Ivan Augustin Kristić, župnik na Palama, slavio je srebrni jubilej svećeništva - također u "Marijinu domu".

U samostanu, koji je imao kapelicu posvećenu Majci Divnoj, redovito je živjelo pet sestara, a kad je bilo potrebno na ispomoć su dolazile i pripravnice (kandidatice) iz Sarajeva. Sestre su obrađivale i vrt kojim su prehranjivale zajednicu i priskrbljivale za svoje goste, kao i za mnoge siromahe onoga kraja. Taj mali samostan mons. Čedomil Čekada nazvao je s punim pravom “gostinjcem siromaha".

Godine 1927. s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, predavala je vjeronauk u školi za katoličku djecu, a privatno je podučavala djecu njemački jezik.

Samostanski dnevni red nije se razlikovao mnogo od ostalih redovničkih zajednica: sestre su ustajale oko pet sati, molile časoslov, razmatrale Božju riječ, a zatim slavile euharistiju. Sestre na Palama nadahnjivale su svojom molitvom onaj kraj. Njihova svakodnevna osobna i zajednička adoracija pred Presvetim bila im je životna okrjepa te im davala snagu da ustraju u poniznosti i vjeri.

A ratne 1941. godine na Palama su se zatekle ove sestre: predstojnica s. Jula, umirovljena s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta. Njih pet je živjelo pod istim krovom više godina dijeleći radosti i patnje okolnih ljudi.

Svakodnevno su primale euharistijskog Isusa te je njihov život bio na osobit način prožet euharistijskim duhom. Djetinjim srcem štovale su Blaženu Djevicu Mariju, čija je slika u kapelici bila na istaknutom mjestu, a i svaka je sestra u svojoj sobi na ormariću imala Gospinu sliku ili kipić. Pokraj kuće nalazila se Gospina špilja pred kojom su se sestre često zadržavale u molitvi kao i njihovi gosti i prolaznici. Tu su okupljale i djecu pjevajući i moleći s njima krunicu, osobito u svibnju i listopadu, mjesecima posvećenim Majci Božjoj. Marijanski molitveni život resio je "Marijin dom".

Sestra Jula primala je goste, odgovarala na pisma i zamolbe gostiju, posjećivala bolesnike i djecu u obližnjem državnom domu te pomagala siromasima. A siromaha je na Romaniji bilo puno i bili su različitih narodnosti.

Sestra Bernadeta bila je savjesna i odlična kuharica. Ponekad je pripremala jelo i pekla kruh i za sedamdesetak osoba. Ustajala bi u tri sata u jutro kad je znala da će dopješačiti školska djeca iz Sarajeva iz Zavoda sv. Josipa. Tada bi ispekla i više kruhova da nahrani djecu i mlade, što njoj nikada nije bilo teško.

U kuhinji su joj pomagalo s. Krizina i s. Antonija. Obje dobre i vrijedne, prave redovnice Kćeri Božje ljubavi. Sestra Antonija, brza u poslu, radila je i u kući i na polju. Uvijek zadovoljna i vesela. S. Krizina, koja je često radila u štali, bila je sestra molitve. Svoj život i rad znala je pretočiti u molitvu.

U listopadu 1941. godine u samostan je primljen i slovenski svećenik mons. Ksaver Meško koji je zajedno s drugim svećenicima protjeran iz Slovenije.

Sestre su se brinule i za dvije gospođe, Anu i Mariju, koje su i donjegovale u svojoj kući. S. Jula je često nosila juhu jednom pravoslavcu koji nije imao nikoga te hranu djeci u državni dom.

Podnevna molitva bila je za sestre i podnevni odmor i tjelesni i duhovni predah. Za vrijeme objeda ova je mala zajednica imala uvijek što razgovarati o svojim dnevnim susretima s ljudima.

Svaku večer molile su zajednički Večernju i krunicu te molitve iz Bogoljubnih vježbi koje je prakticirala Družba. A onda bi svaka ostajala još neko vrijeme u kapelici, tiho pred Isusom, da mu otvori svoju dušu i svoje srce dok je vječno svjetlo treperílo. Tako svaki dan, svaki mjesec i svaku godinu.

Sestre su svima činile dobro i zato se nisu bojale ni rata ni ratnih nedaća. Njihove su riječi često bile: "Mi nismo nikome ništa krive". I nisu bile! Znalo se to tada i u Palama i u Sarajevu i u Bosni. Danas to zna cijeli svijet.

s. M. Slavica Buljan, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten za promicanje kauze Službenica Božjih s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara, God. I., Br. I., Prosinac/2008., str. 8-10