Napad na samostan dogodio se 11. prosinca, u kasno poslijepodne, kada se zbog zimskog vremena već počelo mračiti. Sestra Jula se još nije vratila iz centra Pala, kamo je otišla nabaviti brašno. Ostale četiri sestre bile su u kući zajedno sa svećenikom Meškom, smještenim u potkrovlju. 

Kada se čula pucnjava, vika i grubo lupanje na vratima, tri sestre - s. Krizina, s. Antonija i s.Bernadeta - potrčale su u prostoriju svećenika Meška, kleknule i zamolile za ordješenje od grijeha. Sestra Berchamana je, zbog svoje starosti i bolesti, ostala u donjoj prostoriji. U tom trenutku grupa četnika je nasilno upala u kuću i istjerala sve van, na snijeg. Tada se na dvorištu pojavila s. Jula i - na veliko čuđenje četnika - pridružila svojim sestrama.

Prema iskazima svjedoka, taj herojski čin s. Jule očituje veličinu njezine ljubavi prema sestrama kao i njezinu spremnost na mučeništvo. Prema pripovijedanju Franje Milišića, pomoćnika s. Jule, u Kronici je o tome zapisano:  „Vraćajući se kući čuli smo jako puškaranje na cesti, podalje od naše kuće. (...) Kad sus stigli do našeg dvorišta, najednom začuju jaku galamu sa strane dječjeg doma i škole. Čuli su se i povici: ’Hvatajte ih žive, što će nam mrtve!’ Znajući doduše da polazi u životnu opasnost, dobra sestra predstojnica je uz riječi: ’Ja idem k sestrama!’ pošla prema kući, dok je njezin pratilac potrčao u selo, praćen kišom metaka.“

Sestra Silva Rabič, u svojim sjećanjima i prema kasnijim saznanjima, zapisala je sljedeće: „Sestra Jula je shvatila što se zbiva. Što god je imala u rukama, baci sluzi u naručaj, riječima: ’Franjo, bježi kud hoćeš, tebe bi ubili, ali ja moram k svojim sestrama!’ I odvažno pođe u kuću.“ Nekoliko trenutaka kasnije svih pet sestara, zajedno sa svećenikom Meškom, odvedeno je u pravcu Sjetline, zatim Goražda, a samostan je opljačkan i zapaljen.

Skupini zarobljenika pridruženo je iste večeri nekoliko djevojaka iz susjednog Dječjeg doma, koje su kasnije oslobođene. Na svom četverodnevnom putu kroz romanijska brda i šume sestre su, bez prikladne odjeće i obuće, trpjele oštru hladnoću, gazile kroz dubok snijeg, preskakale zaleđene potoke, posrtale i padale. Vesna Petrić obnavlja svoja sjećanja: „Noć, crne figure penju se uz Rakovac (podnožje Romanije), pod nogama škripi, u nosu se smrzava, iz usta se puši, bijaše strašna zima. Sestra Berchmana posrće, gazim uskom prtinom odmah iza njih, drugi iza mene.“ Negdje na pola puta iznemoglu s. Berchmanu odvajaju od ostalih i ostavljaju u nekoj drvenjari.

Sestre su dio noći provodile u napuštenim barakama ili u kućama pravoslavaca, koji su ih ponudili s malo mlijeka ili meda. Bile su umorne, prozeble i iscrpljene.

Osim ovih vanjskih okolnosti puta i trpljenja, iz iskaza svjedoka doznajemo i dragocjene pojedinosti o njihovu nutarnjem stavu koji se očitovao u ponašanju. Prije svega, ističe se da su čitavo vrijeme šutjele i molile. Nisu mrmljale, očajavale ni tražile pomilovanje – iako su, kako je bilo poznato, činile svima samo dobro.

U jednoj pravoslavnoj kući, gdje su zarobljenici nakratko zastali, sestre su kleknule na pod i tiho molile. Domaćini su se odlučno zauzeli za njih ističući dobro koje su činile; gospodar je ponavljao: „Dobri Bože, ti nas spasi!“

Vojnik Juraj Rupčić, suzarobljenik, prisjeća se da su sestre prekidale svoju šutnju i molitvu jedino brigom i pitanjem što li je sa s. Berchmanom.

Na trenutke su izgledale prestrašene, ali ni tada nisu izgubile osjećaj za druge kraj sebe. Štefica Tomić, r. Prešnjak, suzarobljenica, izvješćuje: „Mi djevojke smo plakale. Sestre su nas tješile i govorile da molimo i da nam se neće ništa dogoditi.“ Kad je svećenik Meško drhtao od hladnoće, s. Krizina ga je zaogrnula svojim lanenim ogrtačem. Tu kršćansku gestu ljubavi spominje on u svojoj knjizi nakon oslobođenja i povratka u Sloveniju: „…bila je tako dobra i dala mi svoj veliki rubac, da se nisam smrznuo.“

Sestrama u Sarajevo javljeno je 12. prosinca prijepodne da su sestre odvedene, da „kuća na Palama još gori, a o sestrama se ne zna ništa“. Dana 15. prosinca provincijalna glavarica s. Lujza Reif u svojoj božićnoj okružnici poziva sve na žarku molitvu za odvedene sestre o čijoj se sudbini sa sigurnošću još ništa ne zna. Neka mole, piše u pismu, „da ih dragi Bog sačuva od ljudskog bjesnila, da im udijeli snagu da se mogu oduprijeti svakoj pogibelji duše i tijela, da ustraju u dobru. (…) Uzdajmo se da će nam dragi Bog pomoći i naše nam sestre od svakog zla sačuvati“. Zatim s čvrstim pouzdanjem nastavlja: „Kušnja je velika, ali je i pomoć Božja još veća. Za sve neka bude hvaljen i slavljen Bog.“

Samostan na Palama do temelja je izgorio. Sestre iz Sarajeva pronašle su na zgarištu, na mjestu gdje je nekada bila kapelica i oltar Majke Divne, rastaljen ciborij. Na njemu je još bio poklopac. Sestra Silva pripovijeda: „Sa strahopoštovanjem smo ga poljubile i otvorile. Više nismo mogle suz- držati suze. Na unutrašnjoj stijenci ciborija jasno se vidi pet otisaka izgorjelih hostija. Pet otisaka! Spomen na pet žrtava!“

IZVOR: s. M. Ozana KRAJAČIĆ, Drinske mučenice - život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 39-42.
FOTO: Fotografija ilustracije Alme Orlić

Kuća »sirotinjskog kruha«

Među dokumentima o Drinskim mučenicama, koji se čuvaju u arhivu Vicepostulature u Zagrebu, nalazi se ovaj kratak tekst iz 1939. godine. Napisao ga je za Katolički tjednik 51/1939. (str. 5) tadašnji česti posjetitelj i dobar poznavatelj sestara na Palama dr. Čedomil Čekada, pod pseudonimom X. Autor nam otkriva tajnu na koje su sve načine sestre Mučenice “čuvale ljubav Božju”.

Pale – mala slava i Božja djela

Tihi dom sestara “Kćeri Božje ljubavi” na Kalovitim Brdima sav sja u Božjem zlatu! Grane velikih jelki krile su dva djela: dvije starice – jedna uzeta, a druga teške naravi, bez igdje ikoga, u bijedi i bolesti bile su hranjene, dvorene i pokopane po sestrama. Jednostavno su ih dovukli sestrama, a one ih primile kao najljepši dar. Sve njihove imanje bile su jelove šišarice – ali su zato istinske “Kćeri Božje ljubavi”: sebi su sve uskratile, a bake su imale kao gazdinice. I pokopale su ih jednu po jednu: u kolovozu baku Mariju, a sada u studenom baku Anu. I gotovo same su ih pokopale, vukle naime na kolicima do groblja.

Sve čini Božja ljubav! Imale su i zadušnice kao najimućnije. A usto da vidite, koji su se ručci, večere i kave podijelile putnicima, sirotinji i okolnima. To je kuća “sirotinjskog kruha”! I kradu ih, i ruše im – a one opet daju i čine. Predstojnica s. Jula i njezine sestre čuvaju ljubav Božju i vesele su, mada je zima stisla, a skupoća i rat pritisli! Dvije drage bake Boga u raju mole za ljubav i providnost Božju!

Ravnateljica preparandije u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu, s. Štefanija, tiho je na Palama proslavila svoj srebrni jubilej: 25. godišnjicu zavjetovanja. Proslavilo se molitvom i malom intimnom slavom. Mi znamo, da će nam s. Štefanija odgojiti učiteljica za svetu vjeru i za narod te dati zdrave narodne prosvjetiteljice. (...)

I s. Berchmana nalazi se na Palama. To je prva od sestara, koje su došle u Bosnu. Učinila je mnogo dobra u školi, u novicijatu i izvan kuće. Mi je od dragosti zovemo “turska sestra”.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 5 – studeni 2010., str. 7.

Početkom Drugog svjetskog rata, godine 1941., s. Jula, s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta živjele su na Palama kod Sarajeva, u samostanu nazvanom Marijin dom. Taj samostan je osnovan 1911. za odmor i oporavak bolesnih sestara iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva i ostalih gostiju.Dvije godine kasnije, uz samostan je sagrađena i otvorena osnovna škola koja je djelovala sve do 1919., kada ju je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinula, a otvorila Srpsku narodnu školu. Nakon zatvaranja škole sestre su se posvetile svom prvotnom apostolatu: primale su sve kojima je bio potreban odmor, oporavak ili bilo kakva pomoć – siromahe, prognanike i izbjeglice. Ponekad je ljeti bilo ugošćeno i nahranjeno i više od šezdeset osoba dnevno. Od 1927. sestre su u Srpskoj narodnoj školi na Palama poučavale katoličku djecu vjeronauk. Kateheze je držala s. Berchmana.

Poglavarica samostana od 1932. bila je s. Jula. Pod njezinim vodstvom nastavilo se s ekumenskim, pastoralnim i karitativnim djelovanjem sve do 11. prosinca 1941., kada je svih pet sestara nasilno odvedeno i ubijeno.

Sestra Ljiljana, nećakinja s. Jule, često je kao djevojčica boravila na Palama. Sjeća se požrtvovnosti s. Krizine i s. Antonije u vrtu, štali i praonici, neumornosti s. Bernadete u kuhinji, strpljivosti s. Berchmane u njezinim staračkim godinama te svestranosti s. Jule koja je vodila sve aktivnosti kuće i obavljala svaki posao kad god je ustrebalo.

U listopadu 1941. sestre su primile u svoju kuću slovenskog svećenika Franca Ksavera Meška, kojega su gestapovci, zajedno s ostalih tristotinjak svećenika, protjerali iz Slovenije. Od tada se svaki dan u samostanskoj kapelici slavila sveta misa, što je bilo izvor utjehe sestrama sve do dana kad su odvedene u zarobljeništvo.

Franjo Milišić, samostanski pomoćnik, pripovijeda da su sestre uzgajale stoku i perad te obavljale sve ostale domaćinske poslove. S poštovanjem su se odnosile prema njemu i radniku pravoslavcu, koji je dolazio povremeno izorati polje. Sa zahvalnošću se sjeća njihove dobrote koju je nebrojeno puta iskusio: „Bile su mi jako dobre, ma ni majka mi ne bi bila tako dobra.“

Sestra Antonina Majnarić svjedoči o izuzetnoj brižljivosti s. Jule koja ju je njegovala kad je oboljela na pluća te se oporavljala na Palama. O svima zajedno kaže da su bile „zlatne i pune ljubavi“.

Nesebično djelovanje sestara i besplatno pomaganje ljudima u raznim potrebama bilo je poznato svim stanovnicima toga kraja, tako da je samostan prozvan ’gostinjcem siromaha’. U vezi s tim Franjo Milišić pripovijeda: „Puno su davale sirotinji, a i posuđivale im od petroleja pa do soli. Nisu pravile razliku u pomaganju. Davale su pravoslavcima kao i našima. Nikada ni od koga nisam ništa loše čuo.“

Sarajevski Katolički tjednik povremeno je objavljivao kratke članke o sestrama s Pala, poznatim dobročiniteljicama. Godine 1942. piše: „Svojim susjedima, koji su bili isključivo pravoslavci, bile su sestre samo prijatelji i dobročinitelji. Sve sestre bez razlike bile su ne samo uzor-redovnice, nego i marne pčelice svoje male ekonomije; bile su dobre, čedne, jednostavne i ljubazne.“

Sva svjedočanstva ističu da su sestre pomagale svim ljudima, ne gledajući tko je tko ili kojoj vjeri i nacionalnosti pripada. Za vrijeme Drugog svjetskog rata takve prigode su se povećale s pojavom brojnih izbjeglica i prognanika, osobito u tom dijelu Bosne.

U travnju 1941. u samostanu na Palama boravila je tjedan dana i vlada Kraljevine Jugoslavije i general Simović u svom bijegu iz Beograda. Pod sestarskim krovom održali su svoju posljednju sjednicu, zahvalivši sestrama na njihovoj gostoljubivosti. 

Među sestrama i u kući osjećao se poseban duh ljubavi i zajedništva. O tome s. Imakulata, česta gošća na Palama, svjedoči: „Zajednica je brojila pet sestara. Moglo bi se reći da je to bila zajednica od pet anđela. U zajednici je vladao duh molitve, požrtvovnosti i ljubavi.“ A s. Fabijana Šimić tvrdi: „Bile su prave redovnice. Vršile su sve što je bilo određeno i što su mogle. Željela bih da imamo još puno takvih sestara.“ I s. Ljiljana ih smatra uzornim sestrama, stoga izjavljuje: „Njihov rad, život i pobožnost meni su bili uzor.“

Sestre su se osobito odlikovale po svojoj ljubavi prema bližnjemu, o čemu svjedoče mještani Pala i okolnih sela, gdje su živjeli većinom pravoslavci i muslimani. Kad se razbolio susjed pravoslavac, „ s. Jula mu je nosila čajeve i liječila ga“, pripovijeda s. Ljiljana. Zatim nastavlja: „Kad su s Romanije i okolice pravoslavci seljaci prolazili u Sarajevo na sajam, svraćali su nakratko u samostan da se osvježe i nahrane.“

Zvonimir Stilinović, rodom iz Pala, često je kao dječak susretao sestre dolazeći u njihovu kapelicu na misu na Kalovita Brda, tri kilometra udaljena od središta naselja. On izjavljuje kakvo je mišljenje o sestrama prevladavalo među katolicima toga kraja: „Promatrali smo sestre u njihovu radu i molitvi. Bile su nam uzor ljudskog i vjerničkog ponašanja. (…) Sestre su za nas bile pojam ljudskosti, dobrote, humanosti i primjerenosti.“ Poznato mu je da su i kod mještana pravoslavaca uživale veliki ugled: „Koliko sam tada bio informiran, sestre su uživale kod domaćih pravoslavaca, barem većine, dobar glas. Poštivali su ih kao požrtvovne. Nije mi poznato da im je netko prijetio. Pravoslavci koji su s nama živjeli u staroj čaršiji osuđivali su nasilno odvođenje časnih sestara.“

Kada u ožujku 1942., nakon različitih glasova i nagađanja, stiže potvrđena vijest o smrti sestara, provincijalna glavarica s. Lujza Reif o tome pismeno obavješćuje sve sestre u Provinciji. Ubraja ih među najbolje sestre koje su među njima živjele i u tome nalazi jedinu utjehu. U okružnici piše: „Da vam opisujem našu tugu i bol za njima, nije potrebno. Jedina nam je utjeha da su to bile naše najbolje sestre, prave redovnice, marljive i radine. Malo ima sestara da nisu okusile dobrotu, ljubaznost i sestrinsku ljubav naše drage sestre Jule, a i drugih. Tko će ih nadoknaditi, ne znam.“

Izvor: s.M.  Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 31-35.

O sestrama s Pala

U provincijskom arhivu sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu sačuvan je vrijedan dokument naslovljen “O sestrama s Pala”. Tekst je napisan rukom, a autorica je s. Stanislava Livajušić, dobra poznavateljica Službenica Božjih. Napisala ga je 29. siječnja 1987. u jednoj od američkih provincija Družbe FDC, u Akronu, gdje je živjela do svoje smrti.

Glava kuće Kćeri Božje ljubavi na Palama kraj Sarajeva, godine 1941., bila je s. Jula Ivanišević (Hrvatica), u društvu s. Berchmane (Austrijanke), s. Krizine i s. Antonije (Slovenke) i mlade s. Bernadete (Hrvatice porijeklom Mađarica). Tamjan svake vrste krjeposti mirisao je na Palama u maloj zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi na čelu sa s. Julom, predstojnicom. Bog i njezin primjer odgojio ih je, svih pet,svetačkim životom.

Mi sestre Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva i drugih mjesta, jedva smo dočekale školske praznike da mognemo na Pale, da se oporavimo duhom i tijelom, i naravno, da budemo dionice miomirisnog tamjana mnogih krjeposti te naše drage male zajednice na Palama. Draga s. Jula, a i sestrice, dočekala nas je svojim zlatnim nježnim osmijehom i s “Hvaljen Isus i Marija!” ili odgovorom “Vazda budi!”

Zajednica Kćeri Božje ljubavi na Palama bila je siromašna, ali s. Jula nije nam to dala osjetiti. Pet sestrica je svojim požrtvovnim radom obrađivalo vrt s nešto malo voća i hranilo perad za oporavak sestara. Težak je bio rad u tom predivnom gorskom, crnogoričnom kraju Pala. Sestre su to dragovoljno radile kako bi mogle uzdržavati godinama bolesne i nemoćne sestre kojima je bio nužan planinski zrak i kućni odmor u njemu. A i školske praznike trebalo je provesti na Palama. Nikad se s. Jula nije potužila da smo joj teške.

Jednom zgodom kuća je bila pretijesna za sve sestre. Sestra Jula se oprezno, da je nitko ne vidi, odšuljalas mladom s. Bernadetom na tavan su­ sjedne ekonomske male zgrade. Dok smo mi svi spavali u krevetima, njima dvjema kreveti su bili pregršt suhog sijena, a umjesto prozora – mala rupa pod krovom. Što je još gore, lopov ih je jedne takve noći zaprepastio svojom krađom ispod tavana i odvukao vreću brašna, koju je s. Jula teškom mukom zaradila i kupila da bi imala kruh za sestre.

Puno puta, dnevno, susretali smo se svetačkim primjerima svih pet sestara... Znalo se i to da se ponekad po-javio koji boležljivi svećenik i naprosto rekao s. Juli: “Čuo sam da je ovo ‘Hotel za sirotinju’, ja sam jedan od njih”. Sestra Jula se samo dobrohotno nasmiješila, uz primjedbu: “Onda, velečasni, morate kod svake svete mise moliti Isusa da nam providi”.

Duhovni život te male zajednice bio je na visini. Živjelo se svetačkim životom. Zar je onda čudo da su i svetački završile?

Neprijatelji svete vjere odvedoše ih iz njihove male svetinje 11. prosinca i pogubiše 15. prosinca 1941. (...) Tako su sve žrtvovale svoje živote i okrunjene su krunom svete krjeposti čistoće, djevičanstva. Dogodilo se to u Goraždu na rijeci Drini. Vjerujemo da se danas u slavi, u nebu, mole za nas da ispunjavamo bolje svetu volju Božju.

Kad je vlč. Anto Livajušić čuo za taj tragični događaj, reče: “To je dobar znak, da su Kćeri Božje ljubavi na pravom putu. Redovi i kongregacije koje nemaju svetih mučenika ni svetaca – nemaju budućnosti”.

Izvor DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature službenica Božjih s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara, Br. 4/2010., str. 8-9.

Postojane unatoč opasnostima

Na Palama je od rujna 1941. iz dana u dan bivalo sve opasnije. Sestre su, unatoč opasnostima, odlučile ostati s ljudima da im budu ohrabrenje i podrška. Osim toga, znale su da svima čine samo dobro i zato se nisu bojale za svoj život. Svojom prisutnošću i djelima svjedočile su ljubav koju Bog ima prema svakom čovjeku, tko god on bio. Kada je u rujnu pucnjava na Palama postajala sve žešća i bliža, u Kronici sarajevske zajednice o sestrama je zabilježeno da one, unatoč svemu, i dalje „mirno rade“.

Dana 16. listopada, dva mjeseca prije smrti, s. Jula piše svojoj sestri Juli Horvatović o strahotama rata, o često prekinutoj željezničkoj pruzi, njihovoj jedinoj vezi sa Sarajevom: „Zlo je veliko nastalo i nevolja na sve strane. Oko nas se ruši i pali, krade i otima i ljudi postaju divlji, gori nego zvijeri. (…) Čekamo što nam dragi Bog odredi. Opasnost je velika, ali ne možemo sad nikuda. Nek nam dragi Bog dadne sretnu lijepu smrt i drugo nam ništa ne treba.“ Potpuno svjesna životne opasnosti, kaže da bi bilo „čudo Božje da izađemo živi iz ovoga zla“.

Dok mole i trpe za mir u svijetu – a osobito u Bosni – priznaje da je ljudska narav krhka i nestalna te preporučuje sebe i sestre u molitvu: „Moli za mene da ustrajem i da sve sretno prebrodim jer svi smo slabi i bojimo se muka i nevolja.“

U tim teškim vremenima pouzdavale su se u Božju providnost i u dobrotu susjeda pravoslavaca kojima su činile dobro, ističe s. Lujza Reif, provincijalna glavarica. Isto potvrđuje s. Jula. Čvrsto oslonjena na Onoga koji zna što je za njih najbolje, piše u spomenutom pismu: „U Božjim smo rukama i on zna najbolje što je za nas dobro. Ako je za spas duše bolje da živimo, Bog će nas izbaviti iz ruku neprijatelja, ako nije, uzet će nas prije k sebi.“

Zbog tog uvjerenja i povjerenja sestre odlučuju ostati na Palama. Mole za mir i za Crkvu, potičući i druge na to. „Molite se puno dragom Bogu da dade svijetu mir“, poručuje s. Jula svojim rođacima u pismu (16. listopada). Začetnik svih zala koja su ih snašla, tvrdi, zli je duh. Stoga ih poziva da puno mole „za Crkvu katoličku jer sve to zli duh radi i čini zlo na svijetu te ljude zavodi da ovako jedan drugog mrzi i kolje“.

Ujutro 11. prosinca – na dan kad će biti odvedene – s. Jula očituje još jednom žarku molitvu za mir u svijetu. Sestri Franciski Dušić u Zagreb šalje božićnu čestitku i piše: „Neka nam dragi novorođeni Spasitelj donese blaženi mir na ovu uzburkanu zemlju.“ Znakovito je da se u ovom njezinu posljednjem, vrlo kratkom pismu više puta spominje riječ – mir.

Na temelju ovih svjedočanstava može se zaključiti da je glavni motiv njihova ostajanja na Palama upravo molitva i žrtva za mir, osobito u „krvavoj Bosni“, kako piše s. Jula 11. prosinca. Posljednji put preporuča sebe i sestre u molitvu da bi mogle – i u okolnostima zla – ostati postojane i vjerne do kraja: „O, ta krvava Bosna, do vijeka nema u njoj mira. Pomozite nam moliti i žrtvovati da se ovo zlo već jednom smiri ili da se mi preselimo u bolji život te ne gledamo toliko zlo oko nas. Ostajte s Bogom i molite za nas jer dani su zli.“

Izvor: s. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 36-38.

Sestarska zajednica na Palama

Samostan "Marijin dom" na Palama, petnaestak kilometara od Sarajeva, osnovale su sestre Kćeri Božje ljubavi, za odmor i oporavak sestrama koje su radile u školama po Bosni. Vila u tirolskom stilu na Kalovitim brdima kupljena je 1911. godine, a katolička osnovna škola otvorena za djecu onoga kraja i kapelica Majke Divne izgrađene koju godinu kasnije.

Do svoga zatvaranja 1919. godine, to je bila jedina škola na tom području u kojoj su svoje prvo obrazovanje stjecala djeca svih vjeroispovijesti, kako katolička, tako i pravoslavna i muslimanska. Nakon ukidanja škole, od strane tadašnje vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, poslanje sestara svelo se na primanje bolesnika na oporavak, djece i nastavnika na izlete te služenje drugim gostima koji su htjeli odmoriti dušu i tijelo u smirenosti male zajednice sestara Kćeri Božje ljubavi. Odmah pored "Marijina doma" bio je i velik kompleks crnogorične šume prikladne za odmor i šetnju. To je bilo iznad svega mjesto molitve i mira.

Na Pale su dolazili i mnogi biskupi i svećenici, a medu njima i mons. Franjo Šeper, kasnije kardinal, te mons. Čedomil Čekada. Godine 1934. vlč. Ivan Trobentar ovdje je slavio mladu misu, a 1940. vlč. Ivan Augustin Kristić, župnik na Palama, slavio je srebrni jubilej svećeništva - također u "Marijinu domu".

U samostanu, koji je imao kapelicu posvećenu Majci Divnoj, redovito je živjelo pet sestara, a kad je bilo potrebno na ispomoć su dolazile i pripravnice (kandidatice) iz Sarajeva. Sestre su obrađivale i vrt kojim su prehranjivale zajednicu i priskrbljivale za svoje goste, kao i za mnoge siromahe onoga kraja. Taj mali samostan mons. Čedomil Čekada nazvao je s punim pravom “gostinjcem siromaha".

Godine 1927. s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, predavala je vjeronauk u školi za katoličku djecu, a privatno je podučavala djecu njemački jezik.

Samostanski dnevni red nije se razlikovao mnogo od ostalih redovničkih zajednica: sestre su ustajale oko pet sati, molile časoslov, razmatrale Božju riječ, a zatim slavile euharistiju. Sestre na Palama nadahnjivale su svojom molitvom onaj kraj. Njihova svakodnevna osobna i zajednička adoracija pred Presvetim bila im je životna okrjepa te im davala snagu da ustraju u poniznosti i vjeri.

A ratne 1941. godine na Palama su se zatekle ove sestre: predstojnica s. Jula, umirovljena s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta. Njih pet je živjelo pod istim krovom više godina dijeleći radosti i patnje okolnih ljudi.

Svakodnevno su primale euharistijskog Isusa te je njihov život bio na osobit način prožet euharistijskim duhom. Djetinjim srcem štovale su Blaženu Djevicu Mariju, čija je slika u kapelici bila na istaknutom mjestu, a i svaka je sestra u svojoj sobi na ormariću imala Gospinu sliku ili kipić. Pokraj kuće nalazila se Gospina špilja pred kojom su se sestre često zadržavale u molitvi kao i njihovi gosti i prolaznici. Tu su okupljale i djecu pjevajući i moleći s njima krunicu, osobito u svibnju i listopadu, mjesecima posvećenim Majci Božjoj. Marijanski molitveni život resio je "Marijin dom".

Sestra Jula primala je goste, odgovarala na pisma i zamolbe gostiju, posjećivala bolesnike i djecu u obližnjem državnom domu te pomagala siromasima. A siromaha je na Romaniji bilo puno i bili su različitih narodnosti.

Sestra Bernadeta bila je savjesna i odlična kuharica. Ponekad je pripremala jelo i pekla kruh i za sedamdesetak osoba. Ustajala bi u tri sata u jutro kad je znala da će dopješačiti školska djeca iz Sarajeva iz Zavoda sv. Josipa. Tada bi ispekla i više kruhova da nahrani djecu i mlade, što njoj nikada nije bilo teško.

U kuhinji su joj pomagalo s. Krizina i s. Antonija. Obje dobre i vrijedne, prave redovnice Kćeri Božje ljubavi. Sestra Antonija, brza u poslu, radila je i u kući i na polju. Uvijek zadovoljna i vesela. S. Krizina, koja je često radila u štali, bila je sestra molitve. Svoj život i rad znala je pretočiti u molitvu.

U listopadu 1941. godine u samostan je primljen i slovenski svećenik mons. Ksaver Meško koji je zajedno s drugim svećenicima protjeran iz Slovenije.

Sestre su se brinule i za dvije gospođe, Anu i Mariju, koje su i donjegovale u svojoj kući. S. Jula je često nosila juhu jednom pravoslavcu koji nije imao nikoga te hranu djeci u državni dom.

Podnevna molitva bila je za sestre i podnevni odmor i tjelesni i duhovni predah. Za vrijeme objeda ova je mala zajednica imala uvijek što razgovarati o svojim dnevnim susretima s ljudima.

Svaku večer molile su zajednički Večernju i krunicu te molitve iz Bogoljubnih vježbi koje je prakticirala Družba. A onda bi svaka ostajala još neko vrijeme u kapelici, tiho pred Isusom, da mu otvori svoju dušu i svoje srce dok je vječno svjetlo treperílo. Tako svaki dan, svaki mjesec i svaku godinu.

Sestre su svima činile dobro i zato se nisu bojale ni rata ni ratnih nedaća. Njihove su riječi često bile: "Mi nismo nikome ništa krive". I nisu bile! Znalo se to tada i u Palama i u Sarajevu i u Bosni. Danas to zna cijeli svijet.

s. M. Slavica Buljan, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten za promicanje kauze Službenica Božjih s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara, God. I., Br. I., Prosinac/2008., str. 8-10

Što može željezna volja!

Ilse Senisch, suzarobljenica s. Berchmane u Sjetlini, napisala je u siječnju 1942. svoje svjedočanstvo o posljednjim danima Službenice Božje. U trenutku pisanja ovih redaka Ilse se nadala da će ponovno negdje susresti svoju “dobru, vjernu prijateljicu”. Stoga i započinje izjavu riječima: “Po svoj prilici Vaša sestra živi”. Ovdje donosimo samo pojedine dijelove njezina svjedočanstva.

Vodili su me pet sati zajedno sa šest zarobljenika preko brda, šume, snijega, leda i potoka. Došla sam polumrtva na cilj gdje sam našla vašu dobru sestru na nekom poljskom krevetu. Dva dana prije toga dovezli su je na saonicama. Najtoplije me je pozdravila i poljubila – sa suzom prave radosti u oku. (…)

Sljedeći dan prije podne krenulo je šest zarobljenika u Sjetlinu. Ja sam rekla da je nemoguće pustiti staricu sestru da ide pješke. Povjerovali su mojim riječima i nas smo dvije dobile saonice te smo hrabro krenule u dolinu. (…)

Jadnica, sestra, već je bila umorna, a čini se i duševno dotučena! No, što može željezna volja koju je ona pretvorila u djelo! Nastavili smo potragu po blatu i snijegu, došli smo na livadu, do neke barake (u kućama nije bilo mjesta). Ondje su bili katolici koji su sestru primili sa “Hvaljen Isus!” Ona se blago smiješila i bila jako sretna zbog zrake svjetla u našoj bijedi! (…)

Nakon nekoliko dana čula sam da sestra mora ići u Goražde, gdje su i ostale četiri sestre. Za dvije minute bila sam u svojoj bundi – na ulici. (Smjela sam se posve slobodno kretati, bez straže, jer sam dala riječ da neću pobjeći. Njemačku riječ.) Tada sam potrčala da je još jednom vidim, da je zagrlim, pritisnem na srce i zaželim joj Božji blagoslov; no ona je već otišla iz kuće. I ja trčeći za njom kroz cijelo selo – gore, dolje, posve daleko – odjednom vidim kako stoji ona i saonice. Kao opsjednuta, poput luđakinje pojurila sam prema njoj i već je bila na mom starom, umornom srcu! Da si poštedim opis rastanka. (…)

Pošla je uz moje najbolje želje; zamotala sam je u deku, dala sam malo hrane za put (više nisam imala). Vjerujem da nisam preuzetna ako kažem da je i nju srce boljelo – zbog rastanka! Odvezli su je. Kočijaš je, vrativši se, rekao da je dobro stigla sestrama i da je vedra… te da me srdačno pozdravlja! To je sve. Ništa više nisam doznala.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 5 – studeni 2010., str. 11.

Zajedno na križnom putu

Slovenski svećenik, suzarobljenik Drinskih mučenica, Franz Ksaver Meško opisao je u svojoj knjizi “Izbrano delo” (Celje 1959.) njihov zajednički dio križnoga puta ratnog prosinca 1941. godine. Iz knjige izdvajamo pojedine dijelove koji oslikavaju lik s. Berchmane u okolnostima zla i patnje.

Prvi dan, u noći između 11. i 12. prosinca

Stara s. Berchmana, u papučama i gotovo sasvim slijepa, nije po snijegu i po noći nikamo mogla. (…) Odlučiše da se ona vrati gore u kuću, a s njom i sestra kuharica, te neka sutra dođu za nama. Išli smo preko nekih travnjaka,potoka, močvara. Sreća da je sve bilo zamrznuto, inače bismo gazili blato koje bi nam ulazilo u cipele. Od travnjaka smo se uspinjali na brdo, neko vrijeme po slaboj prtini, a zatim po dubokom snijegu. Svaki čas je neka od zarobljenica pala. Stražari, ne baš ljubazni, trebali su nas dovesti do nekog narednika. Ali nisu znali ni za kuću ni za put. (…) Tako smo po onim brdima kružili i tražili.

Drugi dan, 12. prosinca

Nakon preslušanja krenusmo dalje. Staru su sestru stavili na saonice. Išli smo više od četiri sata, dva sata po strašnoj tami, groznim cestama; lijepih gotovo i nije moguće očekivati u tim brdima. Sestru Berchmanu je u jednoj lokvi zbacilo sa saonica i jako se povrijedila na glavi, ali zbog te rane nije dugo trpjela…

Treći dan, 13. prosinca

Drugog jutra nije nigdje bilo saonica na kojima su dovezli sestru Berchmanu. Kada i kamo su nestale samo Bog zna. Dolje prema dolini sve je bilo zaleđeno. Nemoguće da starica ikamo krene po takvim putovima. Tako smo je ostavili u onoj drvenjari.

Nas su dva stražara gonila dalje, prema glavnoj postaji. (…) Put je bio sve prije nego prijatan. Među visokim gorama, preko potoka pokoje zaleđeno brvno. Jer se nismo usudili preko njega, skakali smo u koritu s kamena na kamen. Svi su, naravno, bili prevučeni ledom, noga je skliznula i pošteno smo zahvatili vode. Ali, nije se moglo na to misliti.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 5 – studeni 2010., str.10.

Život i mučeništvo

Početkom Drugog svjetskog rata, godine 1941., s. Jula, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta živjele su na Palama kod Sarajeva, u samostanu nazvanom Marijin dom. Taj samostan je osnovan 1911. za odmor i oporavak bolesnih sestara iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva i ostalih gostiju. Dvije godine kasnije uz samostan je sagrađena i otvorena osnovna škola koja je djelovala sve do 1919., kada ju je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinula, a otvorila Srpsku narodnu školu. Nakon zatvaranja škole sestre su se posvetile svom prvotnom apostolatu: primale su sve kojima je bio potreban odmor, oporavak ili bilo kakva pomoć – siromahe, prognanike i izbjeglice. Ponekad je ljeti bilo ugošćeno i nahranjeno i više od šezdeset osoba dnevno. Od 1927. sestre su u Srpskoj narodnoj školi na Palama poučavale katoličku djecu vjeronauk. Kateheze je držala s. Berchmana. Od 1932. poglavarica samostana bila je s. Jula pod čijim vodstvom su sestre ekumenski, pastoralno i karitativno djelovale.

Ujutro 11. prosinca 1941. Pale i okolni kraj bili su prekriveni dubokim snijegom i toga je jutra u neposrednoj blizini Marijina doma jedan četnik zamalo ustrijelio s. Antoniju. Oko Pala je od jutra, tijekom čitavog dana, odjekivala pucnjava. Oko četiri sata poslijepodne četnici su sa svih strana opkolili samostan. U to vrijeme u samostanu su bile s. Antonija, s. Berchmana, s. Bernadeta, s. Krizina i slovenski svećenik Franc Ksaver Meško koji je 1941. s mnogim drugim katoličkim svećenicima protjeran iz Slovenije te je ovdje našao privremeno boravište i službu. Dakle, u tom trenutku u samostanu su bile dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Austrijanka i jedna Hrvatica mađarskog podrijetla – petoro katolika.

Sestra Antonija, s. Bernadeta i s. Krizina, vidjevši što se događa, popele su se do sobe svećenika Franca Ksavera Meska zatraživši ga da im brzo da odrješenje jer su slutile da bi ih četnici mogli ubiti. Sestra Jula je s Franjom Milišićem, samostanskim pomoćnikom, u vrijeme napada na samostan, bila u Palama zbog nabave brašna. Dok su se vraćali u samostan, s. Jula je u jednom trenutku shvatila što se događa te je Franju Milišića uputila da se nekamo skloni, a sama je pohitala svojim sestrama koje su bile u pogibelji te je na očigled iznenađenih četnika utrčala u samostan.

Kad su četnici provalili u samostan, s uperenim su puškama prisilili sestre i svećenika da napuste samostan, ne dopustivši im ni da se odjenu prikladno za vanjsku hladnoću. Odveli su ih do neke obližnje gostionice. Vlasnici gostionice, bračni par pravoslavne vjere, hrabro su se, ali bezuspješno zauzeli za sestre.

Netom što su sestre i svećenik bili odvedeni, četnici su započeli pljačkati samostan. Za to vrijeme oko samostana su se skupili ljudi iz okolnih sela te su, nakon što su četnici iz samostana iznijeli što su htjeli, samostan do kraja opljačkali i iz njega iznijeli sve što je za njih imalo ikakvu vrijednost, uključujući i vrata i prozore. Nakon toga samostan je do temelja zapaljen.

U međuvremenu su četnici sestre i svećenika poveli iz gostionice kroz šumu. Bio je već dubok mrak kad su stigli do neke kuće u osami. Ondje su proveli noć. Tijekom noći četnici su u kuću doveli i skupinu katolkinja, mladih žena i djevojaka. Potom su ih sve zajedno poveli do četničkog zapovjedništva koje je bilo smješteno negdje u smjeru Carevih voda i prisilno ih smjestili u neke seoske kuće. Ondje se skupini mladih žena i djevojaka gubi svaki trag. Ujutro je započelo preslušavanje sestara i svećenika, koje je, uz kraći prekid, trajalo do poslijepodneva. Za vrijeme preslušavanja četnici su iznosili besmislene optužbe na račun sestara, vrijeđali ih, izrugivali ih i prijetili im. Naposljetku je odlučeno da se sestre i svećenik odvedu u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Budući da s. Berchmana više nije mogla hodati, nju su povezli na saonicama sa zapregom. Nakon četiri sata hoda stigli su do nekog napuštenog muslimanskog sela u kojem su se zadržali tijekom noći. Četnici su ujutro odlučili da s. Berchmana, jer je bila posve onemoćala, ostane u tom selu. Ostale sestre i svećenika poveli su do Sjetline. Išli su pet sati i kasno poslijepodne stigli u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Ovdje su ih ponovno preslušavali, na istovjetan način kao i prethodnog dana. Svećenik Franc Ksaver Meško uspio je četnike uvjeriti da ga puste te su sestre Antonija, Bernadeta, Jula i Krizina ostale same. Odlučeno je da one proslijede do Goražda, do glavnog četničkog zapovjednika istočne Bosne. Budući da su sestre bile preiscrpljene da bi nastavile hodati, kratak dio puta – od Sjetline do Prače – prevezli su ih na zaprežnim kolima. Nakon noći provedene u selu Brdo Bare, kod Prače, pješice su nastavile preostali dio puta do Goražda. Petog dana puta, nakon – najvećim dijelom pješice – prijeđenih 65 kilometara, 15. prosinca poslijepodne, sestre su u pratnji četnika stigle u Goražde.

Po dolasku u Goražde, sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu četnici su odveli u vojarnu, gdje su ih grubo prihvatili i zatvorili u poveću prostoriju na drugom katu. Uvečer je skupina četnika nahrupila u prostoriju u koju su sestre bile zatvorene. Zatražili su od njih da se odreknu redovništva i ponudili im službu bolničarki uz uvjet da im se prethodno podaju. Sestre su to bez imalo razmišljanja odlučno odbile. Na pojačano četničko navaljivanje sestre su izrazile spremnost da im budu bolničarke, kuharice ili sluškinje, ali jasno otklanjajući svaku mogućnost da budu sredstvo njihove pohote jer je njima njihovo redovničko određenje, zavjet Bogu i vlastitoj duši, sveto. One su u tome prepoznavale ne samo svoje ljudsko dostojanstvo, nego i svoje poslanje, svoju odgovornost za Crkvu jednako i njihova i budućih vremena. Četnici su ih, prethodno im zaprijetivši da će ih, ne podaju li im se, zaklati, neko vrijeme ostavili same, očekujući da će se one slomiti i predomisliti. Kad su se vratili, bili su pripiti i nasilniji. Imali su potrebu ne samo zadovoljiti svoju požudu, nego i obeščastiti sestre i sve ono sveto u čemu su – u kome – one prepoznavale vrijednost svoga života, svoje službe. Budući da se sestre nisu predomislile, štoviše, još su odlučnije izražavale svoje protivljenje njihovim nečasnim i niskim namjerama, četnici su nasrnuli na njih. Udarali su ih i počeli s njih trgati odjeću. Sestre su im se svim silama opirale. No kad je uvidjela da će ih oni svojim tjelesnim snagama nadjačati, s. Jula je naglo otvorila prozor i pozvala sestre da je slijede. Uz vapaje: „Isuse, spasi nas!“, ona je kroz prozor skočila prva. Sestre su je spremno slijedile. Sestra Bernadeta je skočila zadnja. Budući da visina nije bila velika, pad su sve preživjele. Ostale su pod prozorima ošamućene od pada s visine i polomljenih udova. Sestra Bernadeta je bila najviše stradala i onesvijestila se uslijed udarca pri padu.

Isprva zapanjeni, a potom razbješnjeni, četnici su pojurili za njima. Zatekli su ih pred kućom te su svakoj od sestara zadali niz uboda noževima, a uz to im izmasakrirali i oskrnavili tijela. Potom su ih odvukli do obližnje obale Drine i ostavili da tamo leže. Neke su sestre, prema kazivanju svjedoka, tada još bile polužive. Sljedećeg dana grobar je, po četničkom nalogu, tijela, s kojih je u međuvremenu strgnuta sva odjeća, gurnuo u Drinu te ih je matica rijeke odnijela kao i tolike prije i poslije njih.

Sestra Berchmana, kako se zbog dobi i iscrpljenosti nije mogla kretati, ostala je 13. prosinca u nekom selu između Carevih voda i Sjetline. Ondje je naišla na iskaze gostoljubivosti mjesnog stanovništva. Dana 23. prosinca dva su četnika došla po nju da je, kako su rekli, odvedu ostalim sestrama. Prema iskazu ostalih zarobljenica, u Sjetlini se govorilo da je ubijena pod pračanskim mostom (Prača je desna pritoka Drine). Tako je s. Berchmana nakon smrti pridružena svojim sestrama i vodama Drine i u nebeskoj slavi.

Vijest o smrti sestara naglo je odjeklnula u Sarajevu i okolici. Iako je bilo ratno vrijeme, ljudi su o tome razgovarali te se utjecali zagovoru Drinskih mučenica, kako su ih sami prozvali.

Katolička crkva proglasila ih je blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.