Postojane unatoč opasnostima

Na Palama je od rujna 1941. iz dana u dan bivalo sve opasnije. Sestre su, unatoč opasnostima, odlučile ostati s ljudima da im budu ohrabrenje i podrška. Osim toga, znale su da svima čine samo dobro i zato se nisu bojale za svoj život. Svojom prisutnošću i djelima svjedočile su ljubav koju Bog ima prema svakom čovjeku, tko god on bio. Kada je u rujnu pucnjava na Palama postajala sve žešća i bliža, u Kronici sarajevske zajednice o sestrama je zabilježeno da one, unatoč svemu, i dalje „mirno rade“.

Dana 16. listopada, dva mjeseca prije smrti, s. Jula piše svojoj sestri Juli Horvatović o strahotama rata, o često prekinutoj željezničkoj pruzi, njihovoj jedinoj vezi sa Sarajevom: „Zlo je veliko nastalo i nevolja na sve strane. Oko nas se ruši i pali, krade i otima i ljudi postaju divlji, gori nego zvijeri. (…) Čekamo što nam dragi Bog odredi. Opasnost je velika, ali ne možemo sad nikuda. Nek nam dragi Bog dadne sretnu lijepu smrt i drugo nam ništa ne treba.“ Potpuno svjesna životne opasnosti, kaže da bi bilo „čudo Božje da izađemo živi iz ovoga zla“.

Dok mole i trpe za mir u svijetu – a osobito u Bosni – priznaje da je ljudska narav krhka i nestalna te preporučuje sebe i sestre u molitvu: „Moli za mene da ustrajem i da sve sretno prebrodim jer svi smo slabi i bojimo se muka i nevolja.“

U tim teškim vremenima pouzdavale su se u Božju providnost i u dobrotu susjeda pravoslavaca kojima su činile dobro, ističe s. Lujza Reif, provincijalna glavarica. Isto potvrđuje s. Jula. Čvrsto oslonjena na Onoga koji zna što je za njih najbolje, piše u spomenutom pismu: „U Božjim smo rukama i on zna najbolje što je za nas dobro. Ako je za spas duše bolje da živimo, Bog će nas izbaviti iz ruku neprijatelja, ako nije, uzet će nas prije k sebi.“

Zbog tog uvjerenja i povjerenja sestre odlučuju ostati na Palama. Mole za mir i za Crkvu, potičući i druge na to. „Molite se puno dragom Bogu da dade svijetu mir“, poručuje s. Jula svojim rođacima u pismu (16. listopada). Začetnik svih zala koja su ih snašla, tvrdi, zli je duh. Stoga ih poziva da puno mole „za Crkvu katoličku jer sve to zli duh radi i čini zlo na svijetu te ljude zavodi da ovako jedan drugog mrzi i kolje“.

Ujutro 11. prosinca – na dan kad će biti odvedene – s. Jula očituje još jednom žarku molitvu za mir u svijetu. Sestri Franciski Dušić u Zagreb šalje božićnu čestitku i piše: „Neka nam dragi novorođeni Spasitelj donese blaženi mir na ovu uzburkanu zemlju.“ Znakovito je da se u ovom njezinu posljednjem, vrlo kratkom pismu više puta spominje riječ – mir.

Na temelju ovih svjedočanstava može se zaključiti da je glavni motiv njihova ostajanja na Palama upravo molitva i žrtva za mir, osobito u „krvavoj Bosni“, kako piše s. Jula 11. prosinca. Posljednji put preporuča sebe i sestre u molitvu da bi mogle – i u okolnostima zla – ostati postojane i vjerne do kraja: „O, ta krvava Bosna, do vijeka nema u njoj mira. Pomozite nam moliti i žrtvovati da se ovo zlo već jednom smiri ili da se mi preselimo u bolji život te ne gledamo toliko zlo oko nas. Ostajte s Bogom i molite za nas jer dani su zli.“

Izvor: s. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 36-38.