O sestrama s Pala

U provincijskom arhivu sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu sačuvan je vrijedan dokument naslovljen “O sestrama s Pala”. Tekst je napisan rukom, a autorica je s. Stanislava Livajušić, dobra poznavateljica Službenica Božjih. Napisala ga je 29. siječnja 1987. u jednoj od američkih provincija Družbe FDC, u Akronu, gdje je živjela do svoje smrti.

Glava kuće Kćeri Božje ljubavi na Palama kraj Sarajeva, godine 1941., bila je s. Jula Ivanišević (Hrvatica), u društvu s. Berchmane (Austrijanke), s. Krizine i s. Antonije (Slovenke) i mlade s. Bernadete (Hrvatice porijeklom Mađarica). Tamjan svake vrste krjeposti mirisao je na Palama u maloj zajednici sestara Kćeri Božje ljubavi na čelu sa s. Julom, predstojnicom. Bog i njezin primjer odgojio ih je, svih pet,svetačkim životom.

Mi sestre Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva i drugih mjesta, jedva smo dočekale školske praznike da mognemo na Pale, da se oporavimo duhom i tijelom, i naravno, da budemo dionice miomirisnog tamjana mnogih krjeposti te naše drage male zajednice na Palama. Draga s. Jula, a i sestrice, dočekala nas je svojim zlatnim nježnim osmijehom i s “Hvaljen Isus i Marija!” ili odgovorom “Vazda budi!”

Zajednica Kćeri Božje ljubavi na Palama bila je siromašna, ali s. Jula nije nam to dala osjetiti. Pet sestrica je svojim požrtvovnim radom obrađivalo vrt s nešto malo voća i hranilo perad za oporavak sestara. Težak je bio rad u tom predivnom gorskom, crnogoričnom kraju Pala. Sestre su to dragovoljno radile kako bi mogle uzdržavati godinama bolesne i nemoćne sestre kojima je bio nužan planinski zrak i kućni odmor u njemu. A i školske praznike trebalo je provesti na Palama. Nikad se s. Jula nije potužila da smo joj teške.

Jednom zgodom kuća je bila pretijesna za sve sestre. Sestra Jula se oprezno, da je nitko ne vidi, odšuljalas mladom s. Bernadetom na tavan su­ sjedne ekonomske male zgrade. Dok smo mi svi spavali u krevetima, njima dvjema kreveti su bili pregršt suhog sijena, a umjesto prozora – mala rupa pod krovom. Što je još gore, lopov ih je jedne takve noći zaprepastio svojom krađom ispod tavana i odvukao vreću brašna, koju je s. Jula teškom mukom zaradila i kupila da bi imala kruh za sestre.

Puno puta, dnevno, susretali smo se svetačkim primjerima svih pet sestara... Znalo se i to da se ponekad po-javio koji boležljivi svećenik i naprosto rekao s. Juli: “Čuo sam da je ovo ‘Hotel za sirotinju’, ja sam jedan od njih”. Sestra Jula se samo dobrohotno nasmiješila, uz primjedbu: “Onda, velečasni, morate kod svake svete mise moliti Isusa da nam providi”.

Duhovni život te male zajednice bio je na visini. Živjelo se svetačkim životom. Zar je onda čudo da su i svetački završile?

Neprijatelji svete vjere odvedoše ih iz njihove male svetinje 11. prosinca i pogubiše 15. prosinca 1941. (...) Tako su sve žrtvovale svoje živote i okrunjene su krunom svete krjeposti čistoće, djevičanstva. Dogodilo se to u Goraždu na rijeci Drini. Vjerujemo da se danas u slavi, u nebu, mole za nas da ispunjavamo bolje svetu volju Božju.

Kad je vlč. Anto Livajušić čuo za taj tragični događaj, reče: “To je dobar znak, da su Kćeri Božje ljubavi na pravom putu. Redovi i kongregacije koje nemaju svetih mučenika ni svetaca – nemaju budućnosti”.

Izvor DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature službenica Božjih s. M. Jule Ivanišević i četiriju susestara, Br. 4/2010., str. 8-9.