Početkom Drugog svjetskog rata, godine 1941., s. Jula, s. Berchmana, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta živjele su na Palama kod Sarajeva, u samostanu nazvanom Marijin dom. Taj samostan je osnovan 1911. za odmor i oporavak bolesnih sestara iz Zavoda sv. Josipa iz Sarajeva i ostalih gostiju.Dvije godine kasnije, uz samostan je sagrađena i otvorena osnovna škola koja je djelovala sve do 1919., kada ju je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinula, a otvorila Srpsku narodnu školu. Nakon zatvaranja škole sestre su se posvetile svom prvotnom apostolatu: primale su sve kojima je bio potreban odmor, oporavak ili bilo kakva pomoć – siromahe, prognanike i izbjeglice. Ponekad je ljeti bilo ugošćeno i nahranjeno i više od šezdeset osoba dnevno. Od 1927. sestre su u Srpskoj narodnoj školi na Palama poučavale katoličku djecu vjeronauk. Kateheze je držala s. Berchmana.

Poglavarica samostana od 1932. bila je s. Jula. Pod njezinim vodstvom nastavilo se s ekumenskim, pastoralnim i karitativnim djelovanjem sve do 11. prosinca 1941., kada je svih pet sestara nasilno odvedeno i ubijeno.

Sestra Ljiljana, nećakinja s. Jule, često je kao djevojčica boravila na Palama. Sjeća se požrtvovnosti s. Krizine i s. Antonije u vrtu, štali i praonici, neumornosti s. Bernadete u kuhinji, strpljivosti s. Berchmane u njezinim staračkim godinama te svestranosti s. Jule koja je vodila sve aktivnosti kuće i obavljala svaki posao kad god je ustrebalo.

U listopadu 1941. sestre su primile u svoju kuću slovenskog svećenika Franca Ksavera Meška, kojega su gestapovci, zajedno s ostalih tristotinjak svećenika, protjerali iz Slovenije. Od tada se svaki dan u samostanskoj kapelici slavila sveta misa, što je bilo izvor utjehe sestrama sve do dana kad su odvedene u zarobljeništvo.

Franjo Milišić, samostanski pomoćnik, pripovijeda da su sestre uzgajale stoku i perad te obavljale sve ostale domaćinske poslove. S poštovanjem su se odnosile prema njemu i radniku pravoslavcu, koji je dolazio povremeno izorati polje. Sa zahvalnošću se sjeća njihove dobrote koju je nebrojeno puta iskusio: „Bile su mi jako dobre, ma ni majka mi ne bi bila tako dobra.“

Sestra Antonina Majnarić svjedoči o izuzetnoj brižljivosti s. Jule koja ju je njegovala kad je oboljela na pluća te se oporavljala na Palama. O svima zajedno kaže da su bile „zlatne i pune ljubavi“.

Nesebično djelovanje sestara i besplatno pomaganje ljudima u raznim potrebama bilo je poznato svim stanovnicima toga kraja, tako da je samostan prozvan ’gostinjcem siromaha’. U vezi s tim Franjo Milišić pripovijeda: „Puno su davale sirotinji, a i posuđivale im od petroleja pa do soli. Nisu pravile razliku u pomaganju. Davale su pravoslavcima kao i našima. Nikada ni od koga nisam ništa loše čuo.“

Sarajevski Katolički tjednik povremeno je objavljivao kratke članke o sestrama s Pala, poznatim dobročiniteljicama. Godine 1942. piše: „Svojim susjedima, koji su bili isključivo pravoslavci, bile su sestre samo prijatelji i dobročinitelji. Sve sestre bez razlike bile su ne samo uzor-redovnice, nego i marne pčelice svoje male ekonomije; bile su dobre, čedne, jednostavne i ljubazne.“

Sva svjedočanstva ističu da su sestre pomagale svim ljudima, ne gledajući tko je tko ili kojoj vjeri i nacionalnosti pripada. Za vrijeme Drugog svjetskog rata takve prigode su se povećale s pojavom brojnih izbjeglica i prognanika, osobito u tom dijelu Bosne.

U travnju 1941. u samostanu na Palama boravila je tjedan dana i vlada Kraljevine Jugoslavije i general Simović u svom bijegu iz Beograda. Pod sestarskim krovom održali su svoju posljednju sjednicu, zahvalivši sestrama na njihovoj gostoljubivosti. 

Među sestrama i u kući osjećao se poseban duh ljubavi i zajedništva. O tome s. Imakulata, česta gošća na Palama, svjedoči: „Zajednica je brojila pet sestara. Moglo bi se reći da je to bila zajednica od pet anđela. U zajednici je vladao duh molitve, požrtvovnosti i ljubavi.“ A s. Fabijana Šimić tvrdi: „Bile su prave redovnice. Vršile su sve što je bilo određeno i što su mogle. Željela bih da imamo još puno takvih sestara.“ I s. Ljiljana ih smatra uzornim sestrama, stoga izjavljuje: „Njihov rad, život i pobožnost meni su bili uzor.“

Sestre su se osobito odlikovale po svojoj ljubavi prema bližnjemu, o čemu svjedoče mještani Pala i okolnih sela, gdje su živjeli većinom pravoslavci i muslimani. Kad se razbolio susjed pravoslavac, „ s. Jula mu je nosila čajeve i liječila ga“, pripovijeda s. Ljiljana. Zatim nastavlja: „Kad su s Romanije i okolice pravoslavci seljaci prolazili u Sarajevo na sajam, svraćali su nakratko u samostan da se osvježe i nahrane.“

Zvonimir Stilinović, rodom iz Pala, često je kao dječak susretao sestre dolazeći u njihovu kapelicu na misu na Kalovita Brda, tri kilometra udaljena od središta naselja. On izjavljuje kakvo je mišljenje o sestrama prevladavalo među katolicima toga kraja: „Promatrali smo sestre u njihovu radu i molitvi. Bile su nam uzor ljudskog i vjerničkog ponašanja. (…) Sestre su za nas bile pojam ljudskosti, dobrote, humanosti i primjerenosti.“ Poznato mu je da su i kod mještana pravoslavaca uživale veliki ugled: „Koliko sam tada bio informiran, sestre su uživale kod domaćih pravoslavaca, barem većine, dobar glas. Poštivali su ih kao požrtvovne. Nije mi poznato da im je netko prijetio. Pravoslavci koji su s nama živjeli u staroj čaršiji osuđivali su nasilno odvođenje časnih sestara.“

Kada u ožujku 1942., nakon različitih glasova i nagađanja, stiže potvrđena vijest o smrti sestara, provincijalna glavarica s. Lujza Reif o tome pismeno obavješćuje sve sestre u Provinciji. Ubraja ih među najbolje sestre koje su među njima živjele i u tome nalazi jedinu utjehu. U okružnici piše: „Da vam opisujem našu tugu i bol za njima, nije potrebno. Jedina nam je utjeha da su to bile naše najbolje sestre, prave redovnice, marljive i radine. Malo ima sestara da nisu okusile dobrotu, ljubaznost i sestrinsku ljubav naše drage sestre Jule, a i drugih. Tko će ih nadoknaditi, ne znam.“

Izvor: s.M.  Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011., 31-35.