Jožefa s. Krizina Bojanc rođena je 14. svibnja 1885. u mjestu Zbure kod Šmarjetskih Toplica u Sloveniji. Krštena je istog dana u župnoj crkvi u Šmarjeti. Roditelji Mihael i Marija, rođena Bizjak, imali su pet kćeri i jednog sina koji je umro kad mu je bilo šest godina. Jožefa je bila drugo dijete u obitelji.

Obitelj je živjela zajedno sve do 1891., kada otac odlazi u Ameriku u potrazi za poslom, no nakon nekog vremena gubi mu se svaki trag. Tako je majka ostala sama s još nejakom djecom te se počinje baviti poljoprivredom kako bi ih prehranila. Bila je vrlo pobožna i crpila je snagu u svakodnevnoj svetoj misi i pričesti. Nastojala je odgojiti i svoju djecu u zdravom kršćanskom duhu. Nakon ranog gubitka sina, svoje kćeri stavlja pod posebnu zaštitu Djevice Marije, pred čijim se oltarom često molila.

Zbog obiteljske situacije Jožefa ostaje kod kuće do svoje trideset šeste godine da bude na pomoć majci i sestrama. U toj već odrasloj dobi upoznaje sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su u Sloveniji skupljale pomoć za njihove odgojno-obrazovne zavode u Bosni i Hercegovini. Osjetila je snažan nutarnji poziv i želju da se posveti Bogu u redovničkom životu. Donosi odluku i odlazi u samostan u Sarajevo. Samo koju godinu kasnije, njezinim stopama poći će i mlađa sestra Angela (redovničkim imenom s. Alfonza).

U Družbu je primljena 28. prosinca 1921. Ubrzo se zamjećuju njezine posebne kvalitete, čiji su temelji postavljeni još u obiteljskoj kući. Resile su je osobito poslušnost, brižno oko i srce za drugoga. Prožeta tom usmjerenošću na bližnjega, a zaboravom sebe, ulazi u novicijat 27. lipnja 1922. i dobiva ime sestra Marija Krizina. Prve zavjete polaže 28. lipnja 1923., a doživotne tri godine kasnije, 5. kolovoza 1926.

Sestra Krizina u dva je navrata živjela na Palama te u ostalim zajednicama u Bosni, osobito u onima koje su poljoprivrednim radom materijalno opskrbljivale škole i internate Družbe. Brinula je za stočno blago, radila na zemljišnim posjedima, u praonici rublja i domaćinskim poslovima. Sestra Ljiljana o njoj kaže: „Bila je vrlo tiha, sabrana i pobožna. Šutljiva je bila, i marljiva kao pčelica.“

Sestre spominju da je po naravi bila plaha, ali u radu vrlo savjesna, pouzdana i spremna na žrtvu. Imala je istančan dar zapažanja, znala priskočiti u pomoć, razumjeti, utješiti. Resile su je jednostavnost, skromnost i nenametljivost. Sestra Blanka Kralj izjavljuje: „Nikoga nije opterećivala svojim nedaćama ili nerazumijevanjem. Tiho je u sebi molila za blagoslov u radu, za svoje poglavare i sestre. Jednom riječju, bila je sva Božja i kao takvu, sazrelu, Bog je uzima k sebi.“

Bila je osoba molitve, strpljiva i predana volji Božjoj. Iz molitve crpi ljubav i snagu za svoje svakodnevno darivanje bližnjemu. Sestra Beata izjavljuje: „Bila je puna Boga i kao da je uvijek o Bogu razmišljala. To se vidjelo po njezinu držanju.“

Koliko joj je značila sveta misa, najbolje govori jedna zgoda u šumi na Palama kada je plakala za Isusom. Sestra Ligorija Murn pripovijeda: „Kad je bila već starija, radila je u šumi i jednom sam je vidjela da plače. Pitala sam ju je li joj teško raditi, a ona je odgovorila da joj nije teško raditi, nego da joj je teško što nema svaki dan svete mise i svete pričesti.“

K Isusu i njegovu Srcu dolazila je po Mariji. Nakon što je obiteljski odgoj postavio dobre i čvrste temelje, ona je dalje nadograđivala. Bila je prepoznatljiva među sestrama po izrazito njegovanu marijanskom duhu, po velikoj ljubavi i pobožnosti prema Djevici Mariji. Njoj je povjerila sav svoj život, a i drugima je preporučivala da joj se s pouzdanjem mole jer je ona „dobra majka i sigurna pomoćnica“.

Njezina duhovnost bila je vidljiva u plodovima iskrene i zauzete ljubavi prema sestrama s kojima je živjela. Sve su osjećale njezinu brižnost da se koja ne bi previše opteretila poslovima. Živjela je po evanđeoskom duhu, a ne po duhu tijela, što se očitovalo u njezinu izabiranju onoga što je teže, a ne što je lakše. Sestra Vinka Udovičić, tada juniorka, sjeća se: „Kad smo radili teške poslove na ekonomiji s. Krizina je uvijek odabirala teži dio, a meni ostavljala lakši posao.“ 

U travnju 1939., na vlastitu molbu, premještena je ponovno na Pale. Ne zna se motiv te njezine želje. Poznato je samo da je na Palama već živjela (od 1925. do 1927.), a onda je bila premještena jer joj posao sa stočnim blagom nije išao od ruke. Je li i tu bio prisutan motiv „izabirati sebi teži dio“, ne znamo; to ostaje poznato samo Bogu. Malo svjetlosti na tu njezinu odluku baca svjedočanstvo s. Vinke koja ju je često čula govoriti da bi voljela umrijeti kao mučenica. Možda joj je upravo ova skrivena želja bila trajni poticaj da ne štedi vlastiti život, već da se nesebično troši i daruje, izabirući uvijek ono što je teže i gdje se plaća viša cijena.

Sestra Krizina umire mučeničkom smrću u 56. godini života.

Izvor: s. M. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011. str. 19-22.