Jožefa s. Antonija Fabjan rođena je 23. siječnja 1907. u slovenskom selu Malom Lipju (nedaleko od Novog Mesta), koje je pripadalo župi Hinje, a danas župi Žužemberk. Bila je treće od petero djece Janeza i Jožefe, rođene Kralj, koja je prihvatila i troje starije Janezove djece nakon smrti njegove prve supruge. Otac Janez se 1911. naglo razbolio i umro pa je majka ostala sama s osmero djece. Imali su veliki posjed i borila se da prehrani djecu i dobro odgoji djecu. Njezina sestra Amalija, ud. Pružan, dvije godine mlađa od Jožefe, pripovijeda: „Nije se brinula samo da nas prehrani, nego i da nas duhovno odgoji. U kući se svaki dan molilo i nedjeljom išlo na svetu misu.“ 

U Jožefu, najstariju kćer, majka je polagala posebnu nadu. Iako je bila vrlo nadarena i sposobna, obiteljske prilike dopustile su joj da završi samo četiri razreda osnovne škole. Tada se majka teško razboljela i ona ju je njegovala. Godine 1918. obitelj pogađa još jedna bol i gubitak – majčina smrt. Tako djeca, još maloljetna, ostaju bez oba roditelja pa brigu o njima preuzima rodbina. Jožefi je tada bilo jedanaest godina. O njezinu daljnjem odgoju brine pobožna žena, majčina sestra Marija Poznik. Nastavlja ju odgajati u kršćanskom duhu i utvrđivati u pravim vrijednostima da joj budu smjerokaz u životu.

Jednoga dana Jožefa povjerava teti svoju namjeru da se želi posvetiti Bogu u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. U travnju 1929. odlazi iz Slovenije u Bosnu te u Sarajevu započinje svoj redovnički život. Već kao pripravnica odlikuje se poslušnošću i savjesnošću u radu. U ožujku 1930. ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Antonija. Učiteljica u drugoj godini novicijata i za vrijeme priprave za zavjete bila joj je s. Berchmana, mudra i iskusna redovnica s kojom će kasnije primiti palmu mučeništva. Među istaknutim odlikama njezine osobnosti u izvješću prije polaganja zavjeta zapisano je: „Oduševljena za redovnički život te dosljedna u izvršavanju onoga na što se obvezala.“ Privremene zavjete položila je 19. ožujka 1932., a doživotne pet godina kasnije, 28. kolovoza 1937.

Sestra Antonija posvetila se radu u vrtu, u praonici rublja i na zemljišnim posjedima u zajednicama koje su uzdržavale odgojno-obrazovne ustanove Družbe. Uskoro se pojavljuju prvi zdravstveni problemi te se privremeno oporavlja na Palama i ponovno vraća svojim dužnostima. Dvije godine kasnije, 1936., podvrgnuta je operativnom zahvatu pa je nakon oporavka premještena na Pale, gdje ostaje do kraja života.

O njezinim ljudskim i kršćanskim kvalitetama sačuvana su svjedočanstva sestara koje su je poznavale. Sestra Ljudevita Torbašinović sjeća se da je „ozbiljno shvatila svoj poziv“ već u početnim godinama redovničkog života. Isto potvrđuje i s. Vinka koja je imala prilike s njom živjeti i upoznati ju izbliza: „Nisam joj se odmah puno približavala jer mi se nekako učinila preozbiljnom. Ali radeći i živeći zajedno, približila sam se sestri i uvjerila se da je to jako dobra redovnica. Iako je naš posao bio jako težak na ljetnoj žegi, mi smo radile sve iz ljubavi prema Bogu.“ Upoznala ju je kao pobožnu, savjesnu i vrlo marljivu, što je i nju poticalo na dosljedniji redovnički život. Bila joj je osobit uzor i u sljedećem: „Nikada ju nisam čula govoriti protiv poglavara ili protiv koje sestre.“ 

Sestru Antoniju su svi poznavali kao šutljivu, staloženu i razboritu osobu. Govorila je samo kada je to bilo potrebno i korisno za bližnjega ili o stvarima duhovnog života. Na s. Valeriju je ostavila snažan dojam svojom smirenošću koja je bila plod njezina ustrajna rada na vlastitoj izgradnji. O njezinoj razboritosti piše: „Razboritost je bila značajka njezina smirena karaktera. Bila je puna Duha Božjega.“ Zatim kratko sažima čitav njezin duhovni profil: „Uzor-sestra, koja je svojim svijetlim primjerom i vrijednim životom do svoje mučeničke smrti privlačila na nasljedovanje.“ 

Sestra Ligorija sjeća se njezina životnog načela, preuzetoga od tete koja ju je odgajala. Ona pripovijeda: „Kad je s. Antonija bila sa mnom na Betaniji, pričala mi je kako joj je teta uvijek govorila: ‘Tko tebi učini zlo, ti njemu učini dobro’, kao ono iz Evanđelja. Toga se ona uvijek držala.“

U knjizi Nekrologa sestara o njoj je zabilježeno da ju je iznad svega resila poslušnost i poniznost, što se očitovalo u njezinu odnosu prema Bogu i ljudima. Bavljenje vrtlarstvom, rad u praonici i obavljanje kućanskih poslova dovelo ju je do toga da otkrije vrijednost i ljepotu malih stvari. Zbog toga nije težila za onim što je visoko.

Ljubila je Boga iznad svega, prinoseći mu u ljubavi sve što je radila tijekom dana. Njezin rad bio je prožet molitvom. Odlazila je češće u kapelicu, prisjeća se s. Anita Vlahović, gdje je tiho i sabrano molila.

Ljubav prema Bogu odrazila se u ljubavi prema bližnjemu, o čemu u Nekrolozima sestara o njoj piše: „Nikada ju nismo trebale moliti za uslugu jer je sestra sama vidjela naše potrebe i bila spremna da nam pomogne.“

Sestra Antonija je podnijela mučeništvo četiri godine nakon doživotnih zavjeta, kada je imala 34 godine.

Izvor: s. M. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011. str. 23-26.