Kata s. Jula Ivanišević rođena je 25. studenoga 1893. u selu Godinjaku kod Nove Gradiške, od roditelja Nikole i Tere, rođene Šimunović. Krštena je sljedeći dan, 26. studenoga, u župnoj crkvi sv. Antuna u Starom Petrovu Selu. U obitelji Ivanišević rodilo se jedanaestero djece, od kojih je petoro rano umrlo. Kata je rasla i sazrijevala u izrazito kršćanskom ozračju uz zajedničku obiteljsku molitvu i redovito sudjelovanje na svetoj misi nedjeljom i blagdanima, a često i običnim  danima.

Osnovnu školu pohađa u svom rodnom mjestu i postiže vrlo dobre rezultate, ali nakon četvrtog razreda mora prekinuti školovanje zbog siromaštva, kako je zabilježeno u dokumentima. I tako s jedanaest godina ostaje kod kuće kao pomoć roditeljima u svemu gdje je zatrebalo. Već u toj dobi ukućani zamjećuju da je Kata posebna i različita od ostale djece. Terezija, njezina starija sestra, izjavljuje da je iz nje zračila sama dobrota i da im je svima bila uzor u poslušnosti roditeljima.

Pokazivala je velik interes za životopise svetaca koje je čitala u slobodno vrijeme ili čuvajući stado na paši. Ono što je pročitala, pripovijedala je djeci i vršnjacima koji su se rado okupljali oko nje.

Još jedan detalj iz toga razdoblja otkriva nam s. Julu kao osobu spremnu na žrtvu, post i odricanje. Naime, u dobi od deset godina učinila je privatni zavjet da neće jesti meso. Nakane toga njezina posta nisu nam poznate. Sestra Ljiljana Abianac, nećakinja, izjavljuje: „Želeći nasljedovati svece o kojima je čitala, od hrane koje su joj roditelji spremali za jelo dok  čuva ovce, slaninu je poklanjala drugoj djeci, a ona je uzimala samo kruh. Meso uopće nije htjela jesti dok nije došla u samostan.“

U mladosti je bila zapažena kao izrazito skromna djevojka, prirodna u ponašanju i jednostavna u odijevanju. Privlačile su je više tišina i molitva, nego ples i izlasci. S prijateljicama je često išla u crkvu u Zapolju i u Starom Petrovu Selu, gdje je rado predmolila pučke pobožnosti. Duboko u srcu osjećala je snažan Božji poziv. Zbog toga je govorila da se neće udavati jer želi „služiti Isusu“. Tera Ivanišević, njezina prijateljica, pripovijeda: „Dobro se sjećam Kate. Zajedno smo drugovale kao djevojke. Uvijek je bila pobožna, od mladosti. (…) Kad je odlazila (u samostan), opraštala se s nama i rekla je da ide služiti Isusu.“

Kata je svoju želju i odluku priopćila roditeljima kada je imala osamnaest godina. No, majka se usprotivila njezinoj odluci. Nećakinja Anka Horvatović o tome izjavljuje: „Moja mama (op. a. to je starija sestra s. Jule) uvijek nam je pričala kako teta Kata želi u samostan, a njena majka joj to ne dopušta jer je ona bila njezina desna ruka i nije ju mogla pustiti od sebe. Ona je rekla da, dok je ona živa, da ju neće pustiti.“ Međutim, Kata se molila Bogu usrdno. I tako je zbog potrebne njege bolesnoj majci njezin odlazak u samostan bio odgođen dvije godine. To će joj biti omogućeno tek poslije majčine smrti.

Primljena je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu 1914. Nakon nekoliko mjeseci privikavanja i učenja njemačkog jezika, odlazi u Beč te u Kući matici započinje njezin redovnički odgoj. Tada, naime, Družba još nije bila podijeljena na provincije zbog čega su sve do 1919. kuće redovničke formacije bile u Beču. Kao kandidatica i postulantica Kata ostaje jednu godinu u Breitenfurtu, nedaleko od Beča, a zatim ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Jula. Privremene zavjete polaže 16. kolovoza 1916. u samostanskoj crkvi Majke Divne u Beču, a doživotne 29. srpnja 1923. u samostanskoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu. U istu Družbu stupit će kasnije i njezina mlađa sestra Mara, tri nećakinje i jedna pranećakinja.

Odmah nakon položenih zavjeta s. Jula iz Austrije odlazi u Bosnu. U svom redovničkom životu djelovala je na mnogim mjestima i vršila različite dužnosti, od domaćinskih poslova i onih iscrpljujućih na zemljišnim posjedima Družbe do rada u sirotištu (u Zagrebu) i službe poglavarice zajednice u više navrata. Kao juniorka živi sedam godina u Breškama nedaleko od Tuzle, u zajednici s velikim zemljišnim posjedom. Sestre te zajednice pamte ju po njezinim odlikama i kvalitetama, a osobito po poslušnosti i uslužnosti.

Zbog narušena zdravlja i problema sa srcem, godinu dana provodi u Sarajevu na oporavku. Nakon toga vraća se ponovno svakodnevnim dužnostima, preuzimajući i nove službe koje su joj povjerene. Cjelokupno njezino ponašanje i djelovanje očitovalo je izuzetnu duhovnu snagu kojom je zračila i koju je na druge prenosila. U Biografskom imeniku sestara o njoj je zabilježeno: „Što je nedostajalo njezinoj čvrstoći i snazi, to je nadomjestila svojom brižljivošću, smirenošću i strpljivošću.“ Zatim je istaknuto njezino veliko pouzdanje u Boga, kojim je nadvladavala sve teške životne situacije.

Godine 1932. imenovana je poglavaricom zajednice na Palama, gdje ostaje do dana odvođenja u zarobljeništvo 11. prosinca 1941. Zahvaljujući dobroti i duhovnoj zrelosti s. Jule, u zajednici je vladalo ozračje zajedništva, molitve, požrtvovnosti i ljubavi.

O njezinim ljudskim i moralnim kvalitetama sačuvana su mnoga svjedočanstva, osobito od sestara koje su često dolazile na oporavak ili na ispomoć na Pale. Sestra Imakulata Orban ju pamti kao anđeosku dušu, ljubaznu i dinamičnu, uvijek spremnu za pomoć i uslugu. Njezin duhovni profil sažima ovako: „Predana i puna oduševljenja za svoje zvanje. Kao poglavar razborita i pravedna. Podložnima je bila i prava sestra i prava majka pa su je voljele i poštivale.”

I ostale sestre prepoznaju u s. Juli uzornu redovnicu koja živi u trajnom zajedništvu s Bogom, zbog čega zrači posebnim mirom i nutarnjim skladom. U knjizi Nekrologa o preminulim sestrama u Provinciji o s. Juli je zabilježeno: „Imala je veliko pouzdanje u Božju providnost i nikada se nije bojala da će biti neuslišana.“ Pouzdanje je bilo plod njezine duboke molitve te posebne pobožnosti prema Duhu Svetomu.

Pamte ju kao ženu punu razumijevanja koja je svojom jednostavnošću djelovala vrlo ugodno na sve s kojima je živjela. Smatrali su je svetom sestrom. Nećakinja Anka izjavljuje: „Kad sam joj dolazila u posjete u Josipovac kod Tuzle, uvijek sam se kraj nje osjećala sretnom kao kraj svetice.“

Iz nekoliko sačuvanih pisama izbija ljepota njezine duše, istinska poniznost i djetinja odanost prema Djevici Mariji. U jednom od tih pisama nećakinju s. Ljiljanu, tada mladu djevojku, savjetuje: „Nastoj svim silama nasljedovati presvetu Djevicu, osobito u njezinoj skromnosti i poniznosti. Poniznost je temelj svakoj krjeposti, a oholost početak svakom zlu.“ Potpuno svjesna vlastite slabosti ako ne surađuje s Božjom milošću, u istom pismu nastavlja: „Svi smo slabi i bijedni dokle god živimo na ovome svijetu pa trebamo puno milosti i pomoći Božje. Moli, moli često pa makar i kratko jer samo nas molitva čuva od propasti.“

Sestra Jula podnijela je mučeništvo sa 48 godina života.

Izvor: s. M. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011. str.  9-14.