U apostolskoj pobudnici Gaudete et exultate (Radujte se i kličite) papa Franjo želi snažno podsjetiti sve vjernike da su pozvani na svetost i potaknuti ih i ohrabriti da bez straha, odvažno krenu tim putem. Svetost se može živjeti u veoma različitim okolnostima – u svim okolnostima – i na različite načine. Zbog toga je važno da svaki vjernik prepozna vlastiti put, te da se ne umara oponašajući nešto što nije namijenjeno njemu, kaže Papa (usp. br. 11).

Za svakoga je Bog pripremio specifičan put. Tuđi nas primjeri, osobito primjeri velikih svetaca, trebaju potaknuti i motivirati, iako ne trebamo biti opterećeni mišlju da ih moramo imitirati. Želimo ovdje rasvijetliti jedan specifičan naglasak u kojemu nam blažene Drinske mučenice sa svojom osobitom sudbinom mogu biti osobit znak nade.

Nabrajajući obilježja svetosti, Papa naglašava da se ona ostvaruje u zajednici. Kada je čovjek osamljen, đavolski su nasrtaji jači. I tu, u br. 114, kaže nešto na čemu se želimo zaustaviti: „U više je slučajeva Crkva proglasila svetima zajednice koje su herojski živjele evanđelje i koje su Bogu prikazale živote svih svojih članova.“ Blažene Drinske mučenice jedan su od takvih fascinantnih slučajeva. Niti jedna od njih nije zakazala, nije posustala, nije se opredijelila za nešto drugo. Čitava samostanska zajednica – svih pet sestara – proslavljena je krunom mučeništva i okrunjena nazivom blažene, a vjerujemo doskora i nazivom svete.

Kada malo zastanemo nad tom činjenicom, učas ćemo u srcu i u razumu osjetiti zadivljenost i nevjerojatnu začuđenost. Osobito ako pogledamo današnje redovničke zajednice, obitelji i druge vrste zajednica koje često nisu ono što bi trebale biti te umjesto da svoje članove potpomažu i uče napredovati u vjeri i ljubavi, postaju zaprjeke tom napredovanju.

No zbog toga su nam blažene Mučenice još dragocjenije i njihovo svjedočanstvo je iznimno važno: ne samo da se svetost može postići unutar zajednice, nego je može postići čitava zajednica, a ne samo pojedinci. Obično težinu i poteškoće života u zajednici promatramo kao teret i muku, a ako imamo vjeru onda i kao križ koji nas može približiti Bogu. Papa u točki 141 citira sv. Ivana od Križa, koji kaže: „Živiš s drugima kako bi te obradili i uvježbavali u krjepostima.“ Zaista, potrebno je puno poniznosti, podnošenja, strpljivosti i krotkosti kako bi se pretrpjelo one oko sebe, a potrebna je znatna razina duhovne i ljudske zrelosti i svetosti kako bi ih se podnosilo u ljubavi i ljubilo.

Zasigurno ni u redovničkoj zajednici na Palama nije uvijek sve bilo kako poučava Isus. Ni sveci nisu uvijek sveci u svim svojim postupcima. I oni su postupno i tegobno rasli u vjeri, nadi i ljubavi, te su se morali mučiti sa svojim grijesima, zloćom, tvrdoćom, strahovima, zavišću, ohološću, malodušnošću, nevjerom i ostalim niskostima. U zajednici se, osim s takvim svojim stanjima i manjkavostima, neminovno moramo suočavati i nositi i sa svim tuđim nedostacima, sličnima, ali i drugačijima od naših.

Često nas te naše vlastite i tuđe negativnosti toliko zaokupe da svoju, tuđu i našu zajedničku situaciju vidimo beznadnom, a svaku molitvu, borbu i nastojanje oko obraćenja i evanđeoskog života, unaprijed propalima. Tada se zajednice raspadaju, osobe udaljavaju, veze i brakovi pucaju, redovnički život postaje blijeda slika onoga što bi trebao biti. Članovi ostaju ogorčeni, bez snage, bez volje, nažalost, nekada i bez vjere.

No, Drinske mučenice nam pokazuju da ne mora biti tako. Kao prvo, ohrabrujuća je već činjenica da su sve članice jedne zajednice blažene. Kao drugo, ohrabrujuće je da su do blaženstva stigle zajedno, istim činom i istim opredjeljenjem, a ne svaka zasebno kroz dugi tijek vremena, iako bi, naravno, i to bilo iznimno postignuće jedne zajednice.

Kao treće, konac života Drinskih mučenica jasno pokazuje da zajednica koja se pouzdaje u Krista, u ključnome trenutku može odigrati presudnu ulogu u životu pojedinca, pa ako je ranije možda bila i nesavršena. Kao četvrto, njihova nam situacija doslovce govori da zajednica može nositi svoje članove, olakšati im donošenje ključnih i najtežih odluka i ponijeti ih snagom zajedničke vjere i zajedničke odluke. Kao peto, kazuje da zajednica može ponijeti i podnijeti slabost pojedinca i pomoći mu nadvladati svoja ograničenja i strahove koji bi mu, da se u istoj situaciji našao sam, možda bili nesavladivi.

Kao šesto i najvažnije, svjedoči ono što često premalo zapažamo i u  što nekada ne vjerujemo - da u zajednici i kroz zajednicu snažno djeluje Bog. Ovo se u zajednici s Pala očitovalo u najgorim i najtragičnijim trenucima njezine povijesti. Kao sedmo, upravo zbog toga Drinske mučenice svjedoče da su čvrsta vjera u Krista i međusobno hrabrenje i podupiranje u dobru srž „uspjeha“ njihove zajednice i snaga koja je dovoljna da ljudsku tragediju preobrazi u potpunu pobjedu. 

Kao osmo, moramo istaknuti primjer predstojnice s. Jule, koja je bila poglavarica te peteročlane zajednice. Kao i danas, i tada je puno toga ovisilo o onome tko je na čelu. Ona je bila prva, istinski vođa i pastir u trenucima kada su vukovi napali njezino stado. Ona je našla rješenje i svojim je primjerom uspjela privući sve sestre da je slijede. Da je u samostanu na Palama bila loša i nemarna poglavarica, teško da bi je sestre u onom kaosu slijedile.

Vidimo da se puno ohrabrenja može izliti iz njih na nas. One nas na svoj način uče snazi i smislu života u zajednici. Dijelile su život i smrt, najveću nesreću i najveću sreću. Kao što su živjele i umrle zajedno, tako i u nebeskoj proslavi u očima Crkve i danas žive i svjedoče zajedno.

Iako možemo štovati svaku zasebno, ipak najčešće štujemo upravo svih pet zajedno. I to je deveti naglasak koji želimo staviti: duboko zajedništvo ostvareno na zemlji ne samo da ovdje olakšava život i pomaže na putu prema Kristu, nego se prenosi i u Nebo: kako su zajedno i za istoga Zaručnika živjele i umrle, tako su zajedno i proslavljene i od strane Crkve zajedno čašćene kao pet Zaručnikovih veoma mudrih djevica. Zemaljsko zajedništvo skovano oko vjere u Krista stoga ima i eshatološko značenje i „trajanje.“

Svakome koji čita ove retke ostavljamo na daljnje promišljanje da za sebe i za zajednicu i zajednice u kojoj živi pronađe još toga po čemu ova blažena redovnička zajednica, njemu i njegovoj zajednici, može biti primjer, poticaj i utjeha, dok se nosi sa svojim, tuđim i zajedničkim dobrom i zlom.

IZVOR: DRINSKE MUČENICE - Informativni bilten Vicepostulature, br.19, srpanj (X) 2018., str. 7-9.