Moja sestra Jula, prije se zvala Katarina (Kata), živjela je od rane mladosti skromno i tiho. Bilo nas je osmero djece, pet ih je umrlo. Od svih nas, ona se posebno odlikovala jer je u njoj bila sama dobrota.

Bila je uzor poslušnosti majci i ocu. Uvijek je bila uz majku, pomagala joj jer je imala bolesne noge. Bila joj je desna ruka: kud majka okom, Kata skokom. Bila je strpljiva.

Voljela je molitvu. Išla je rado u crkvu. Rado je čitala živote svetaca, i to je dobro pamtila, pa je usput u školi djeci prepričavala što je čitala, a djeca su trčala za njom da budu kraj nje. (…)

Imala je prijateljicu kojoj se povjerila da se neće nikada udavati i da će ići u samostan. (…) Majka ju je voljela više od svih nas. Ja sam bila ljubomorna na nju zato što je majka uvijek hvali, a mene kudi. Nisam mogla odmah shvatiti zašto je to tako.

Kad joj je bilo osamnaest godina, molila je majku da je pusti u samo-stan. Ali majka niti čuti, nije joj dopustila. Jer, kako će ona bez svoje miljenice u starosti i bolesti? Nama ne bi ona branila, ali mi nismo imale zvanje.

I tako se majka razboli nakon dvije godine i umre od upale pluća. A sestra se Kata odmah počela spremati u samostan.