Na hodočašću u travnju 2011., u prostoriji učionice, ondašnje vojarne, u kojoj su sestre bile zatočene, osjećao se njihov živi duh. Kolika borba u njima, i u svima nama u određenim životnim situacijama! Tu se dogodilo nešto što su učinile i za mene. Palili smo svijeće, molili i bacali ruže u Drinu. Nakon molitve hodočasnici su se razišli, ostala sam uz obalu, sjela na stepenicu pokraj rijeke i u tišini i miru iznosila svoje molitve Bogu. Vrijeme prije hodočašća bilo je teško za mene. Imala sam osjećaj da me Bog ne čuje, da ne molim kako treba. Ustvari, ja sam žeđala za Božjom blizinom. Zato sam zavapila: „Bože, ja više ne znam ni što ni kako moliti, ne znam ni za što moliti. Bože moj, ja trebam tebe, želim osjetiti tvoju blizinu, tvoj zagrljaj, želim biti sigurna da hodim tvojim stazama, da me ti pratiš u svakom trenutku moga života. Reci da si tu!“ Plakala sam… Odjednom sam primijetila ispred sebe bijelu ružu koja je cijelo vrijeme kružila tu preda mnom i kao da me je slušala. Osjetila sam da je to s. Jula. Nakon te spoznaje radost je ušla u moje srce, brige su nestale. Nisam više bila zabrinuta, znala sam da je Bog sa mnom. Osjetila sam preko te ruže njegovu blizinu. (…) Ustala sam i krenula, a to isto je učinila i bijela ruža otplovivši niz rijeku i tako mi potvrdila da je Bog bio blizu mene i da prati svaki moj korak. Hvala mu na tome.

Razmišljala sam… U mome je srcu bilo jasno: to je poziv na čistoću duše i tijela. Danas smo svi izloženi mnogim utjecajima zloga. Očuvati čistoću srca, misli i tijela nije lako. To je naša svakidašnja borba.

U mnogobrojnim potrebama bila je i molitva za moj posljednji ispit koji se nakon više uzastopnih padova činio nemogućim položiti. Predala sam ispit zagovoru mučenica. Pismeni sam dio položila, a zatim je to trebalo potvrditi i usmeno. Kada sam došla na usmeni dio ispita, uhvatila me je panika, strah je bio jači od mene, takav strah nisam osjećala u cijelom školovanju. Molila sam Boga da ukloni strah. Počela sam zazivati s. Julu, osjećala sam od hodočašća da mi je ona blizu. Vjerovala sam da će ona ukloniti strah jer je i sama pobijedila još veći strah. Ušla sam u učionicu, straha je nestalo, u mene je ušao potpuni mir i spokoj. Prekrasno. Pomislih: „Hvala ti, s. Julo!“ A nakon toga još veće čudo: profesor me ništa nije pitao… Uzeo je indeks i upisao ocjenu. Izašla sam čudeći se i slaveći Boga. Bože moj, ti si tako velik, a moje pouzdanje u tebe tako slabo, maleno!

Hvala što mi ne daješ po mojim zaslugama, već po svom beskrajnom milosrđu i ljubavi. Hvala ti, Bože, hvala, Drinske mučenice!

Magdalena Radoš, Rankovići, BiH

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 6 – svibanj 2011., str. 26.