Moja kći Emanuela ima osam godina. Od milja je zovemo Ema. Nedavno sam je čuo da nešto pjeva. Prepoznao sam melodiju i riječi, ali želio sam se uvjeriti, pa upitam: “Koju to pjesmu pjevaš”? “Mučenice ljubavi” – odgovorila mi je spremno.

Ima već lijepi broj nas iz biblijske grupe iz Granešine što nastojimo redovno častiti spomen na Drinske mučenice: Julu, Berchmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu. Prošle smo jeseni hodočastili u Sarajevo, Pale i Goražde kako bismo odali počast tim svjedokinjama ljubavi prema Ljubavi. U zadnje dane ovogodišnje zime pohodili smo Staro Petrovo Selo i Godinjak, rodno mjesto s. Jule (Kate) Ivanišević te samostan sestara Kćeri Božje ljubavi koji nosi ime “Drinske mučenice” pod skutovima pleterničke Gospe od suza. Putem, tijekom svete mise, a i u drugim prilikama pjevala se ta pjesma i vjerojatno je Emi ušla u uho, te je postala njezin svakodnevni repertoar pjesama uz igru, u autu, školi. Tako je posijano sjeme koje, sudeći po ovoj zgodi, počinje klijati da bi jednog dana donijelo svoje plodove.

Mogu li ja postati svet?

Kao svako svjetlo, sveci su svjetionici na putu kroz pustinju i oni nose Njegovo svjetlo. Nitko nije rekao da je taj put lagan, dapače, to je via crucis, put naših i križeva naših bližnjih. Isus nam je dao upute i primjer kako jedino nošenjem svoga križa, s ljubavlju, dolazimo do konačnog cilja: spasenje duše i ulazak u sustolništvo Oca, Sina i Duha Svetoga.

Da, nije to lagan put. Ne kroči se njime sjedeći u fotelji s čašom pića u jednoj ruci i daljinskim od televizijskog ekrana u drugoj. Kada nam dijete dođe iz škole i traži svoju osobnost, traži realne žive ljudske uzore koji će ga voditi kroz život, jer je zbunjeno i izgubljeno u materijaliziranom svijetu s vrijednostima koje traju koliko i treptaj svjetla u sunčanom danu, što nam je tada činiti? Tada ljubav iskazana tom djetetu postaje djelotvorna u njegovu životu te ono neće tražiti pažnju iskaljujući se na svojim vršnjacima u vrtiću i školi, a kasnije na poslu i ulici. I tako naš put svetosti počinje odlaganjem daljinskog i čaše kako bismo skrenuli svoju pozornost na Njega, prisutnog u našim bližnjima.

Neki drugi temelji

Analitičari današnjice često počinju svoje govore riječima: “Temelji su uzdrmani”. Temelji čega, ekonomije i društva? Ekonomska situacija i recesija im daju za pravo.

No, oni pravi temelji duha, koji će izdržati buru 1941. godine i snijegom zametene Romanije, čvrsto su usidreni na riječima Gospodine, u tebe se uzdam. Kao što je to činio bl. Alojzije Stepinac, tako i sv. Franjo, sestre s Drine i mnogi drugi koji su svoju svetost živjeli samozatajno u vjeri volje Tvoje. Sveci – to smo svi mi. Naši temelji nisu uzdrmani. Na njima počiva naša Kuća, a “ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni” (Mt 7,25), ne kao kuća na pijesku koju svaka bujica može odnijeti. Društvena, politička, gospodarska kriza nije kriza vjere. “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (Mt 6,24) pa stoga “ne boj se ako se tko obogati i ako se poveća blago doma njegova: kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom, i blago njegovo neće s njime sići” (Ps 49,17-18). Samo nas vjera čini jakima, pravednima, otporni-ma na krizu. Jer razlikujemo istinske od lažnih vrijednosti.

Svagdani svetosti

Primjeri koje nam pružaju sveci nisu sadržani u njihovoj smrti već u njihovu životu, u svagdanu. Tu nalazimo molitvu koja nas upućuje kako slijediti te primjere. Ne pasivno – neka bude volja Tvoja već vrlo aktivno – kako i ja praštam dužnicima svojim. Jer volja Tvoja upravo u jednoj riječi izriče cijelu Riječ koja se po Volji nastanila među nama kako bi nas podučila, objavila se i dovela na put spasenja.

Slavonska ravan, bosanska brda i hladna Drina. Što ih to povezuje? Sestra Marija Jula Ivanišević otišla je iz svog rodnog sela, hodajući već putem svetosti, jednako kao i nebrojene druge djevojke i mladići koji su poštivali svoje roditelje i pružili im ljubav do kraja. Krenula je od kuće s pozivom u srcu. Nije to bio bijeg. Ni moda. Bila je jedina u svom selu i iz okolice koja se odlučila na taj korak. Tek kasnije su slijedile desetine drugih.

Već prvih godina svoga života u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi ona je bila na putu svetosti s mnogim drugim susestrama, od kojih će neke biti i njezine sumučenice, a sve to živeći svagdan po volji Tvojoj. I kada je započela svoj via crucis putovima zaleđene i snijegom pokrivene Romanije, ona je već bila na putu svetosti jer, kako govore svjedoci, slijedila je volju Njegovu brinući za druge, praštajući, ljubeći sve, a najviše neprijatelje. A kada čaša žuči nije bila otklonjena, tada u krešendu svjetlosti i konačnosti spoznanja i prihvaćanja svoje žrtve, puna vjere, upućuje poziv Onome, za kojega zna da je uz nju, moleći ga da je pridrži: Isuse, spasi nas!, dosljedna u vjernosti i ljubavi prema svom Zaručniku.

Koji će temelji vjere, duboko zasađeni u slavonskim ravnima malog sela Godinjaka, u tom trenutku iznjedriti taj poklik Isuse, spasi nas!? Nakon toga će, puna vjere u pruženu Božju ruku, po rukama svojih mučitelja prijeći na drugu obalu života.

Danas, gotovo sedamdeset godina kasnije, gdje se nalaze nove Kate? Slavonska sela stare.

Broj ukopa je veći od broja krštenja. Gdje su mladi? U zadnjem redu hodočasničkog autobusa sjedi pet mladih djevojaka. Koji put im je namijenio Gospodin? Hoće li na tom putu susresti iskušenje? Hoće li biti spremne povikati Isuse, spasi nas!?

Svetost sutrašnjice

Vjerovale su u Njegove riječi: “evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Kako 1941., tako i 2009., i sve godine koje će doći.

Taj vapaj s. Jule nije bio panično izrečen, ishitren, ni retorički. To je bio poziv u trenutku iskoraka s jedne hridi na drugu, kada puni pouzdanja prihvaćamo ruku prijatelja na kojeg se možemo uvijek osloniti, poziv i odaziv, prihvaćam tvoju ruku i pružam ti svoju ruku – istovremeno.

Koja su iskušenja tih mladih djevojaka? Čija je ta ruka, prijateljska, čvrsta, puna povjerenja? U koga će pogledati kada uskliknu Isuse, spasi nas!? Doći će trenutak u njihovu životu kada će se naći pred velikim odlukama, možda doslovno onima koje život znače.

Danas je s. Jula sustolnica svoga Zaručnika čije otkrito lice gleda zajedno sa svojim sestrama Berchmanom, Kri-zinom, Antonijom i Bernadetom, ali i s drugim susestrama Družbe: utemeljiteljicom Franziskom, Lukom, Otilijom, Dankom, uz sve ono nepregledno mnoštvo svetaca za koje nitko osim Gospodina ne zna kolikom su svjetlošću zračili za života.

Tome služe sveci: da nam primjerom donesu Svjetlo. Oni zrače svjetlom Isusa oplijenjenog. Jer se i sami nisu držali sebe kao plijena nego su se dali Isusu, u bližnjima koje su susretali na putu.

William Krešo Bello

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten za promicanje kauze Službenica Božjih s. M. Jule i četiriju susestara, God. II., Br. II./2009., str. 14-16.