TROVANJE DJECE I RAT NA KOSOVU

Svjedočenje sestara Kćeri Božje ljubavi

Trovanje djece, od predškolske dobi, osnovne i srednje škole i nekih sveučilištaraca tijekom ožujka 1990. , potresalo je i uznemirilo mnoge albanske obitelji na Kosovu, izazvalo je mnoga pitanja i odgovornosti koje još nisu dobile zaslužene odgovore. Govori se o broju otrovanih oko 7000 do 9000.

Vlada tadašnje Jugoslavije, odnosno Srbije, dala je neka tumačenja, posebice:

„Masovna histerija mladih Albanaca i psihička kolektivna indukcija“ (Dr. Radovanović);

„Insceniranje pripremljeno od strane Albanskih separatista“;

„Trovanje od strane katoličke Crkve da bi se okrivila vlada Srbije“, besmislena i zlonamjerna interpretacija, da ne kažem đavolska. Povod ovoj interpretacije je ovaj: noću se vratio iz Švicarske Don LucjanAvgustini, sadašnji biskup Sape (Albanija), zajedno s dr. Ramadanijem. Oni su imali mali prtljagu s ljekovima koji su bili potrebni nekim našim bolesnicima. Granična policija ih je pustila, ali je javila slučaj policiji Uroševca. Oni su rano ujutro opkolili crkvu Anđela Čuvara, kuću i dvorište te su nakon nasilne i detaljne kontrole, bez dozvole Suda općine Uroševca, „otkrili“ pravog uzročnika trovanja: katoličku Crkvu u Uroševcu! Tadašnji srpski tisak je na senzacionalan način pisao: „Bunker ljekova i trovanja je napokon otriven u katoličkoj Crkvi u Uroševcu“!.

U lipnju 1990 održan je znanstveni simpozij pod nazivom: „Kosovo, ispit lječničke savjesti“, gdje se dokazalo, mnogim znanstvenim argumentima, masivno trovanja djece i mladih Kosova. Poznati toksikolog iz Hrvatske dr. Franjo Plavišić i izjava lječnika svjetskoga glasa dr.Benedettia, bila je sasvim jasna i odlučna. Dr. Benedetti među ostalim stvarima je rekao i ovo: „Na Kosovu tijekom proljeća namjerno je otrovano 3000 učenika do sada nepoznatim i neidentificiranim plinom...“.

Tijekom ovih mjeseci došlo je do izražaja služenja i žrtva u dva katolička centra: ambulanti sestara Kćeri Božje ljubavi u Binču i katoličkoj crkvi Anđela Čuvara u Uroševcu. Tada sam bio župnik u Uroševcu, dok je moj brat don NdueGjergji bio je župnik u Binču. I danas mi se naježi koža kada se sjetim i pomislim na zastrašujuće scene. Djeca i mladi, koji su bili otrovani izgledali su kao „opsjednuti“, imali su strašne napade, bili su opasni i agresivni, nekima od njih su držali pod kontrolom ruke i noge čak i do četiri muškaraca. Iz usta su pjenili, tresli se, vikali i plakali očajni. Naše kuće, posebno samostan svetoga Pavla i ambulanta sestara u Binču, kao i župna kuća, velika dvorana za vjeronauk, bili su „imoprovizirana skloništa“ za otrovane. Narod je donosio sve, krevetninu, hranu, posebno kiselo mlijeko za dezinfekciju, ljekove koje su imali, najviše otrovanih bila su djeca. Gužva je bila ogromna, neizvjesnost, strah, neopisiva uznemirenost, ali i povjerenje naroda prema sestrama, prema katoličkoj Crkvi.

U ovim okolnostima došla je srpska policija, kao i uvijek naoružana do zubi i ironično i cinično su mi rekli: „Gdje su i kako su Hollywoodski glumci? Došli smo ih posjetiti, vidjeti i uzeti imena onih koju su kod vas“. Ja sam im odgovorio: „Još imate obraza doći s oružjem u crkvu i u našu kuću da „izludite“ one koje ne može smiriti ni jedan lječnik i nikakvi ljekovi? Dok sam ja živ, nikada nećete uči k njima ovako naoružani!“.„Dobro, pope, ne zaboravi da ćeš ovo platiti skupo, jako skupo, razumiješ, glavom i životom!“. „Svoj sam život posvetio Bogu, Crkvi i narodu...“ bio je moj odgovor. Odmah nakon ovog „dijaloga“, dođe neki starac, s štapom u ruci, znatno potresen. Reče mi ovako: „Unuk i unuka su nestali i ne možemo ih naći nigdje. Došao sam pitati da nisu možda kod vas?“. Pitao sam ga za imena i rekao mu da malo pričeka dok ne provjerim. Dok sam provjerio listu imena otrovanih, liječnici su se grčevito borili oko „smirenja“ nećakinje ovoga starca. Iziđoh i rekoh starcu: „Da, tu su, ali te molim, strpi se malo, dok liječnici ne obave kontrolu...“. Starac ispruži ruku te mi reče: „Svećeniče, u ruke Božje i vaše... Doviđenja. Ne trebama ih vidjeti, jer znam da vi činite sve što je u vašoj moći za njihov spas! Neka vas Bog čuva, pomogne i plati za sve!“

U Binču s. OtiliaKrämer, s. Lucija Kasić, s. Miroljuba Anđelić, s. Mirjana Gojević i neke sestre iz Bitolja (Makedonije), ali i iz Hrvatske, tih dana bili su stalno u pokretu između Binča i Uroševca. Raznim „paketima“ prirodnih i tvorničkih ljekova, osobito primjernim služenjem i djelotvornom ljubavlju, one su stalno liječile otrovane, smirivale njihove obitelji, svjedočile na konkretan način kršćansku ljubav. Bez podrške i svestrane pomoći sestara Kćeri Božje ljubavi u Binču i Uroševcu, kao i šire, po cjelom Kosovu, drama trovanja bila bi kud i kamo teža i donekle bezizlazna. U ovim nejasnim i nesigurnim prilikama, naše su sestre postale „grad na gori... i svjetlo na svijećnjaku koje svjetli svima... (ups. Mt 5, 14-15).

Ovo „vruće“ proljeće bilo je na neki način „predgovor“ ili „uvod“ značajnih događaja: Izmirenje krvnih osveta, utemeljenje Dobrotvornog Društva Kosova „Majka Terezija“, stvaranje paralelnog sustava škole i zdravstva u blagoslovljenoj godini 1990.

Rat tijekom 1999.

Tijekom bombardiranja NATO-a 79 dana i noći bio sam župnik u Binču zajedno s našim sestrama KBLJ. Sestra Otilija bila je već stara i iznemogla u samostanu svetoga Pavla u Binču. Srećom nije bila svjesna za ono što se događalo van kuće, iako je tu i tamo bila pri potpunoj svijesti i s mnogo pobožnosti i ljubavi je primala Krista u srcu. Uoči Blagovijesti, 24. ožujka 1999. počelo je bombardiranje NATO-a. Ljudi su bili uplašeni i van svake mjere. Stalno pitanje je bilo: Što da radimo, gdje da idemo, kako da se spasimo? Ovaj razgovor smo imali i mi s našim sestrama, i odluka je već pala: Mi ostajemo ovdje zbog: zdravstvenog stanja sestre Otilije, crkvenih objekata, župe, ali još više, zbog onih koji nisu imali nikakve mogućnosti bježanja iz Kosova.

Odluka je bila veoma teška, jako opasna, ali bez dvojbe, s jedinom sigurnošću: Bog je s nama! Ova situacija je učinila da je veoma brzo samostan sestara, župska kuća, crkva u Binču pretvorena u „sklonište“ za sve one koji nisu više znali, mogli ili htjeli se udaljiti i bježati s Kosova. Bilo ih je oko 150-200, među kojima 7 invalida, više od 30 djece ispod deset godina, čak i jedna beba od nekoliko mjeseci, na neki način naš „joker“, jer je prolazila iz ruke u ruku prisutnih, da se smirimo, molimo i predajemo u ruke Božje.

Tijekom ovih dana i noći vidjeli smo i doživljavali mnoge stvari: prijetnje, noćne posjete policije, vojske i paramilitaraca, paljenje nekoliko kuća na sustavan način tako da se oko njih pale i druge, smrt i sprovod sestre Otilije, potrese i detonacije od bombardiranja i lomljenje gornjih prozora crkve svetog Antuna u Binču tijekom misnog slavlja, upravo pod posvetom Kruha i Vina... Bolan i nezaboravan je bio Veliki Tjedan sa šačicom vjernika u Binču i Kabašu, u grču, strahu, napetosti, iščekivanju i pitanju: O Bože, dokle će biti ovako? I opet su naše sestre bile naši „anđeli“, zajedno s mnogim ženama su neumorno radile, dijelile ljekove, hranu, iznad svega bile s nama u molitvi, žrtvi i iščekivanju. Bez sestara, ne bismo mogli ništa, niti za sebe, još manje za naše vjernike i ljude.

Želim završiti jednim dubokim i životnim doživljajem. Tijekom tih dana do blagdana svetog Antuna Padovanskog, definitivnog odlaska srpske vojske i policije iz Binča, pratilo me ovo uvjerenje i sigurnost: dogodit će se čudo, mi ćemo se spasiti! Tu i tamo sam se plašio i bio uznemiren, ne toliko za svoj život, jer sam smrt svaki dan imao pred očima, i više nije mi bila strašna i bolna... Moja je briga bila nešto drugo, naše sestre i vjernici, ljudi. Onda bih pošao u crkvu, i tamo, pred Presvetim, u Isusu, bih našao sigurnost, mir, sebe, prisutnost koja me hrabrila i tješila. Jedina molitva je bila ova: „Bože, ovi ljudi nisu došli k meni, nego k Tebi. Molim Te, nemoj dozvoliti da se razočaraju! Ako treba, ja Ti dobrovoljno darujem svoj život, ali ne dozvoli da doživim njihovu smrt i masakriranje!...“. I dogodilo se čudo, svi smo se spasili, ne da se žalimo i sjećamo muka, bolova, kušnje, još manje da krivimo nekoga, nego da svjedočimo milosrđe, brigu i ljubav Božju, kao i solidarnost među ljudima, kršćanima, bez koje ne bismo bili više živi.

I ovoga puta, kao i kod trovanja djece i mladeži, sestre Kćeri Božje ljubavi bile su „Veronike naših dana“, one koje su u bližnjemu prepoznale, služile i ljubile samoga Isusa Krista. Za ovo, kao i za mnoge druge usluge, neka ih Bog obdari i plati dobrima u ovom životu i u vječnosti!

Čestitke za 50. obljetnicu dolaska u Binač, na Kosovu! Dao Bog da njihovo ime, Kćeri Božje ljubavi, bude nadahnuće i program života, trajno svedočenje vjere i djelotvorne ljubavi posredništvom sestre Otilije i Drinskih mučenica!

don LushGjergji

IZVOR: Iz života za život– Glasilo Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 1/2011., str. 12-14.