Provincija Božje providnosti s Provincijalnom kućom u Zagrebu (1945.-1990.)

            Provincija Božje Providnosti osnovana je 1919.u Jugoslaviji. Od godine 1946. do 1990. provincija se nalazila u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u čijem su se sastavu nalazile sljedeće socijalističke republike: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Srbija, zajedno s dvije autonomne pokrajine Vojvodinom i Kosovom, Makedonija i Crna Gora. Provincijalna kuća i postulatura provincije Družbe Kćeri Božje ljubavi u razdoblju od 1919. do 1949. nalazila se u Sarajevu na teritoriju Bosne i Hercegovine, a od 1949. u Zagrebu u Republici Hrvatskoj. Do godine 1949. u Sarajevu se nalazio i novicijat, a nakon njegova ukidanja u sljedećim mjestima: 1950. u Fojnici (Bosna i Hercegovina), a od 1950. na teritoriju Hrvatske: od 1950. do 1952. u Petrinji, od 1952. do 1960. u Splitu, od 1960. do 1970. u Brezovici, a od 1970. do danas u zagrebačkoj Granešini.

Ukidanje školstva i svekolike druge crkvene djelatnosti kao i redovničkih zajednica u Jugoslaviji započelo je već 1945. kada je izdan Dekret tadašnje državne vlasti o ukidanju svih privatnih i vjerskih škola. Nakon objave Zakona o agrarnoj reformi država je konfiscirala sva crkvena dobra i imanja, povezana s vjerskim, a napose redovničkim zajednicama. Po završetku Drugog svjetskog rata u kućama Družbe Kćeri Božje ljubavi često su bili smještani ranjenici, a nakon 1945. državne su ih vlasti prenamijenile u javne državne škole i različite institucije ili pretvorile u privatne stanove. Tako je bilo primjerice sa Zavodom sv. Josipa u Sarajevu, a nakon 1985. u taj veliki kompleks zgrada bilo je smješteno ortopedsko poduzeće.

Prije 1945. i nacionalizacije redovničkih kuća u Jugoslaviji,sestre su bile izložene noćnim pretresima. Vlasti su tražile bilo što kako bi ih mogle optužiti i zatvoriti. U vrijeme komunizma u zatvoru je bilo 6 sestara iz jugoslavenske provincije. Sudskim presudama izrečene su kazne lišavanja slobode u rasponu od nekoliko mjeseci do tri godine, dok je jedna od sestara bila osuđena čak na pet godina zatvora. Sestre povremeno ni same nisu znale za što su bile osuđivane. U pravilu su u zatvorima bile po nekoliko mjeseci.

Upravljanje Provincijom bilo je otežano zbog raspršenosti, no unatoč tome odvijalo se prema redovničkim propisima. Od 1945. do 1990. u provinciji Božje Providnosti službu provincijalne glavarice vršilo je 9 sestara. Do 1946. godine Provincija je vodila sljedeće djelatnosti: predškolstvo, školstvo, odjelne škole za djevojke, učiteljske preparandije, obrtnički tečajevi, vrtići, zavodske škole za djevojke, nedjeljne škole za služinčad. Sestre su aktivno sudjelovale u crkvenim organizacijama, kao što su Katolička akcija ili Marijanski pokret, radile su i kao misionarke itd.

Nakon što su napustile svoje kuće, sestre su se uz dopuštenje crkvenih i provincijalnih vlasti, jednim dijelom vratile svojim obiteljima ili rođacima. Morale su se prijaviti u rodnim mjestima, nakon čega su bile raspodijeljene za rad u udaljenim gradovima na izgradnji putova, cesta itd. Tajna organizacija – UDBA – bila je dobro obaviještena gdje su bile i što su radile. Na suradnju s UDBA-om i špijuniranje sestara bilo je primorano puno laika. U Bosni i Hercegovini redovnicima je bilo zabranjeno nositi redovnički habit. U Sarajevu su ga Kćeri Božje ljubavi ponovno smjele nositi tek od 1957. U staračkom domu u Travniku pojavila se velika potreba za sestrama pa su one svoj rad u domu uvjetovale nošenjem habita. Sestre koje su radile u javnim ustanovama u Republici Hrvatskoj također nisu smjele nositi redovničku odjeću. Pisma i telefonski razgovori sestara bili su kontrolirani i prisluškivani, a zbog najmanjih sitnica predbacivao im se neprijateljski stav spram države. Situacija zastrašivanja odrazila se i na opseg očuvane redovničke dokumentacije i dovela do gubitka arhivskog materijala Družbe. Nakon 1945. iz straha od represije nije se vodila ni dnevna kronika redovničke kuće.

Godine 1946. došlo je do nacionalizacije svih škola i stambenih objekata koje su bile u vlasništvu Družbe. Sestre su samo jednim dijelom boravile u svojim kućama,a 1950. bile su prisiljene napustiti samostane. Na zahtjev lokalnih vlastisestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje su se nalazile u tri veće zajednice u Sarajevu, njih 125 sestara i 25 novakinja, policijskom intervencijom izbačene su iz svojih kuća. Izbačene suod strane vrhovne državne vlade koja se nalazila u Beograd. Bilo im je zabranjeno raditi u školama pa su sestre bile prisiljene započeti različitu pastoralnu,vjersku i karitativnu djelatnost na župama. Primjerice voditi kateheze, raditi u sakristiji, svirati u crkvi itd. Radile su i na župnim dvorovima, u domaćinstvima, a osobito su se bavile šivanjem, ručnim radom i vezenjem. Sestre su radile i u staračkom domu u Travniku i u plućnoj bolnici u Makedoniji. U nekim su kućama, osobito na području Republike Hrvatske, povremeno nelegalno vodile male škole ili se skrbile za starije osobe. Takav profil rada, s određenim promjenama, vodila je provincija Božje Providnosti do 1990.

Nakon privremene raspršenosti sestara, 1945. i 1946., provincijalna uprava počela ih je okupljati u male zajednice u okviru župa ili uz muške samostane, često njih 2 ili 3, stvarajući postupno nove zajednice, tzv. rezidencije kojih je u toj Provinciji bilo mnogo. Primjerice, godine 1964. i 1969. bilo ih je 19, kasnijih godina broj je varirao od 25 do 29. Trenutno u Provinciji postoji još 8 rezidencija. No, bilo je i sestara koje su živjele izvan zajednica. Tih godina bilo je šezdesetak sestara izvan zajednice. Financijska situacija bila je teška. Provincija nije imala sredstava za izgradnju novih kuća i to je jedan od razloga za osnivanje tolikog broja rezidencija. Često im se mijenjalo mjesto. Rezidencije su bile pod upravom najbližih zajednica, a sestre su radile na župama.

Iako je do 1945. polovica redovničkih kuća u jugoslavenskoj provinciji bila u gradovima i 80 % njih bile su vlasništvo Družbe, u razdobolju od 1946. do 1990. čak je 41 kuća i rezidencija bila na selu, a od ukupno 69 kuća samo je 5 bilo u vlasništvu Družbe, a 64 su bile fondacije. Slična je situacija po pitanju podjele kuća na institucije i rezidencije. Do 1945. gotovo sve su egzistirale kao institucija, a u narednom razdoblju 2/3 njih funkcioniralo je kao rezidencija.

Tablica 1. Značajke redovničkih kuća Družbe Kćeri Božje ljubavi u Jugoslaviji u razdobolju 1945. – 1990.

Treba istaknuti kako je u to vrijeme došlo do značajnog brojčanog rasta Provincije. Prosječno brojevno stanje izgledalo je ovako: 1945. god. 234 sestre, u godinama 1952. – 1960. oko 220 sestara, 1971. god. 292 sestre, godine 1975. njih 305, 1980. god. 301, 1985. god. 320 te 1990. god. 302. Iz podataka se može vidjeti da Provincija od 60-ih godina 20. stoljeća brojčano raste. U velikoj mjeri bila je to posljedica raspršenosti sestara po župama i mogućnosti ostvarivanja kontakata s mladima.

            U vrijeme komunizma teoretski nije bilo zabranjeno otvaranje novih redovničkih kuća, ali je stvarano mnogo poteškoća, a usto je nedostajalo financijskih sredstava. Nakon 1990. svojevrsnu odštetu primila je zajednica u Tuzli u Bosni i Hercegovini, ali samo zato što je Sarajevska nadbiskupija od grada otkupila djelić nekadašnjeg samostanskog posjeda koji je pripadao Družbi i obvezala se na istom mjestu sagraditi sestrama kuću. U Bosni i Hercegovini ne postoji zakonska odredba po kojoj bi se mogao ostvariti povrat vlasništva, dok u Republici Hrvatskoj na temelju zakona o povratu crkvene imovine, Družba poduzima određene korake kako bi povratila neke svoje objekte.

Izvor: Iz života za život – Glasilo Provincije Božje Providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 1/2016., 18-21.

Izvorni članak napisan na poljskom jeziku i objavljen u: Żeńskie zgromadzenia zakonne w Europie Środkowo-Wschodniej wobec totalitaryzmu komunistycznego (red. Agati Mirek), Warszawa, 2012., str. 86-91.