Iako se grčka riječ za mučenika „martys“ izvorno odnosila na svjedoka u širem smislu, bilo da je posrijedi svjedočanstvo povijesno, pravno ili religiozno, u upotrebi što se učvrstila u kršćanskoj predaji naziv „martys“ i „martyr“ podrazumijeva mučeništvo i primjenjuje se isključivo na onoga tko polaže svjedočanstvo krvi.

Preobrazba značenja te riječi potpuno je dosljedna, jer je upravo svjedočanstvo najugroženije pred mogućnošću pogibije i uništenja. U tom smislu nalazimo ga već u spisu Martyrium Polycarpi oko 155., gdje je „martyr“ identificiran s onim koji daje vlastiti život za istinu evanđelja. Što je to istina evanđelja? Isus Krist, on je istina. U otajstvu njegova života biva jasna istina o Bogu, čovjeku i svijetu.

U prilog ovome govori i Origen, praveći jasnu razliku između „confessores“ i „martyres“. Ističe da su i jedni i drugi Kristovi svjedoci koji mogu biti izloženi podnošenju raznih poteškoća i progonstava, ali mučenici su samo oni koji daju vlastiti život za to svjedočanstvo. Svi ostali su „confessores“.

Iz toga je očito da blažena s. Jula i četiri susestre nisu samo podnosile teškoće i progonstva tijekom poslanja u Bosni nego su dale vlastiti život za svjedočanstvo života koji se sastojao u nasljedovanju Isusa Krista i njegove ljubavi služenja konkretnom čovjeku u potrebi. Zato ih Crkva i naziva mučenicama.

Kada se stvaralo latinsko kršćansko nazivlje, grčke riječi „martys“ i „martyrion“ nisu na latinski prevedene, nego su sačuvane u polatinjenom obliku: „martyr“ i „martyrium“. Lako je uočiti velike razlike u stavljanju naglaska na stvarnosti izrečene riječju „svjedok“ i „svjedočanstvo“, „mučenik“ i „mučeništvo“. Premda one u kršćanstvu žele izreći istu stvarnost, velika je razlika u onome što od te stvarnosti stavljaju pred oči našega promatranja i promišljanja.

Svjedok je netko koji nešto odlučno i svjesno čini, on svjedoči za nekoga i u prilog nekome. Svjedok i svjedočenje su aktivne riječi i uključuju osobni odnos prema drugoj osobi ili osobama.

Drinske mučenice očituju svoj osobni odnos prema Kristu koji ih osposobljava za odnos prema drugima. One svjedoče da žive Isusovu zapovijed, da ljubimo jedni druge ne onako kako mi mislimo i osjećamo, ili kako drugi žele i uvjetuju, nego kako je On ljubio nas. I zato one svjedoče da su istinske Kćeri Božje ljubavi koje sudjeluju u poslanju Božjeg Sina, čineći njegovu ljubav vidljivom u ovom svijetu. A taj svijet često puta malene, nemoćne i slabe ne samo da zaboravlja nego ih se stidi i prezire.

Potrebno je upozoriti da često našu pozornost kod pojma mučenik ne privlači smisao i značenje svjedočanstva koje on daje, nego je pred našim očima prvenstveno njegova muka kao takva i raznovrsnost načina kojima ga muče. Sam pojam usmjerava našu pažnju na mučitelje, njihovu zloću, okrutnost, nepravednost. Pravednost mučenika i nepravednost njegovih mučitelja – to su prvotna uporišta za moralni sud koji u sebi stvaramo kad mislimo na mučeništvo. U nama se podiže srdžba na mučitelje i u sebi izričemo moralnu osudu, a za mučenoga osjećamo samilost. Tako je muka nekako stavljena u središte, oko nje se razvrstavaju dva nepomirljiva tabora: jedni koji muku nanose i drugi koji je trpe, mučitelji i mučenici. Ponekad se može dogoditi da nam bude važnija definitivna osuda mučitelja, negoli dano svjedočanstvo mučenika, a prečesto kršćanstvo dobiva okus muke, nečega gdje je od svega muka najvažnija.

S punim razumijevanjem za religiozni rječnik naš teolog T. J. Šagi-Bunić upozorava na njegove granice u izricanju kršćanske stvarnosti i na usmjerenja što ih u sebi nose oblici u kojima se objavljena božanska stvarnost utjelovljuje u našem jeziku. Budući da moramo dohvatiti cjelovitu kršćansku stvarnost, ne smijemo se dati voditi samo onim što o njoj naglašavaju naše riječi, nego moramo ići za onim što je sama istinska stvarnost (T. J. Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti, I, 543.). Tako život svjedočanstva Drinskih mučenica govori o toj stvarnosti jače od svake riječi i rasprave.

Treba upozoriti i na pojavu da se mučenika poima kao čovjeka koji je dao život za svoju ideju, ili uopće za neku veliku i vrijednu ideju. U stvari, mučenik u pravom kršćanskom smislu je čovjek koji je dao život za jednu osobu, za Krista. U tom smislu kršćansko mučeništvo poprima kristovski karakter svjedočeći da se ostvarenost ljudske egzistencije sastoji u punini zajedništva života s Bogom i s drugim čovjekom.

Drugi vatikanski koncil tvrdi da je „oznaka istinskog učenika Kristova ljubav prema Bogu i prema bližnjemu“ (Lumen gentium, 42) pa nadovezuje: „Budući da je Isus, Sin Božji, svoju ljubav očitovao time što je svoj život položio za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga tko položi svoj život za njega i za svoju braću“ (usp. 1 Iv 3,16; Iv 15,13).

Odmah u sljedećoj rečenici Koncil mučeništvo naziva „najvećim svjedočanstvom ljubavi“. To je od temeljne važnosti da se shvati istinska bit mučeništva. Ono proizlazi iz ljubavi, ono je iskaz i izraz najviše ljubavi prema Kristu. „Po mučeništvu učenik se upriličuje Učitelju u njegovu slobodnom prihvaćanju smrti za spasenje svijeta“. Nije Krist umro za neke svoje ideje ili ciljeve, nego iz ljubavi prema svim ljudima, pa i prema onima koji su ga ubili, svjedočeći istinu koja je već otkrivena: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Isus je slobodno prihvatio smrt, i to smrt za druge. Taj stav pred smrću karakterizira i njegove nasljedovatelje. Mučenička smrt mora zato biti svjedočanstvo spasiteljske ljubavi Kristove prema ljudima, pa i prema neprijateljima, inače to ne bi bilo svjedočenje za Krista. Tko bi umirao s mržnjom na svoje i Kristove neprijatelje, taj ne bi svjedočio za Krista uskrsnuloga Spasitelja.

Zato Koncil govori o „polaganju života za Njega i za svoju braću“. Svako je mučeništvo također za svoju braću, jer je ono čin kristovske ljubavi prema svima, koja želi sve spasiti. Budući da je mučeništvo svjedočenje, to znači vidljiv iskaz pred ljudima, u njemu se mora očitovati ta ljubav prema svima. Blažene Drinske mučenice svjedoče da Božja ljubav ne prihvaća razlike koje ljude razdvajaju i čine neprijateljima.

Mučeništvo, prema tome, nije ono koje razdvaja ljude i razvrstava ih u suprotne tabore, ono je naprotiv znak i stvarnost koja ujedinjuje i sabire ono što je bilo suprotno. Prekoračujući pojavnost svijeta i ulazeći u tamu smrti osvijetljene Kristovim uskrsnućem, mučenik postaje po Kristu žarište na kojemu se mržnja može pretvoriti u ljubav.

Mučenik nije umro za produbljivanje mržnje, nego za uspostavu ljubavi, kao i Krist. Umirući od ruku svojih protivnika Isus ih pomiruje sa sobom i s Bogom, Ocem. Oni ga mogu usmrtiti, ali mu ne mogu zabraniti da svoj život položi i za njih. Oni okreću protiv njega izobličeno lice zloće i grijeha, a on pak pokazuje da je vrijedno truda baš sada pred Ocem na njih misliti i držati ih u molitvi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34).

Po tome ni oni nisu izgubljeni, i u njihovim srcima ljubav još uvijek može postati jačom od mržnje i grijeha. Borba koju je Isus vodio među ljudima nije bila vođena protiv njih, nego za njih. On se upustio u borbu bez daha. Na istu borbu obvezuje i one koji ga nasljeduju i koji u nj vjeruju: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom“ (Lk 9,23). To je visoka cijena života za druge o kojoj svjedoče bl. Drinske mučenice.

Zemaljska pravda je važna među ljudima, ali mučenici prihvaćaju drugu razinu pravde i u tom je jedna od specifičnosti kršćanskog svjedočanstva. Šagi-Bunić će reći da „po svojim mučenicima Crkva uvijek jednom nogom korača u transcendenciji“. Sam Isus mučenik otkrio je istinu o funkcioniranju zakona usred ovoga svijeta: umjesto da vlast bude sredstvom zakona u službi pravičnosti, on postaje sredstvom vlasti i čovjekovim neprijateljem. Osuđuje na smrt onoga koji želi ostvariti Božji naum s čovjekom. Iz toga slijedi da mučenik ne nastupa ni prema kome kao neprijatelj i ne bori se protiv svojih protivnika. On svjedoči da se spasenje sastoji u tome da sebedarna Božja ljubav počinje vladati u čovjeku i preko čovjeka; da svijet i čovjek nalaze svoje ispunjenje samo u ljubavi.

Mučeništvo svjedoči da samo tamo gdje vlada ljubav Božja, najdublji temelj sve zbilje, svijet biva spašen. To je jedini put spasenja svijeta i svakog čovjeka pojedinačno. Svatko se smije nadati da ljubav ima posljednju riječ i da je neopoziva; da je jača od smrti, mržnje i nepravde. Mučenička smrt je svjedočanstvo da će sve ono što se u svijetu čini iz ljubavi, unatoč svemu prividu, trajati zauvijek. Stoga mučenik ne stvara kompromise. On se uzda u snagu same ljubavi kao takve.

Jasno, u očima ljudi to je ludost, ali u tome baš i jest snaga i specifičnost mučeništva – da se potvrdi dostojanstvo čovjekova poziva na ljubav, jer je on Božja slika, a „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8.16). Hans Urs von Balthasar će reći da „oni koji ljube najviše znaju o Bogu i njih treba slušati“ jer „samo je ljubav vjerodostojna, i ne smije se i ne može ničemu drugome vjerovati nego ljubavi“. No, što je to ljubav, to biva očito jedino na Križu u svjetlu Uskrsa.

Drinske mučenice su bile zaručnice Raspetoga. Tako ih je nazivala njihova Utemeljiteljica i ostavila im u duhovnu baštinu poziv da svaki dan promatraju rane Raspetoga. U tom promatranju one bivaju osposobljene za nasljedovanje Njega u opraštanju, služenju, u življenju za druge pa i žrtvovanju života za druge.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Broj 10 – lipanj 2013., str. 6-9.