Ova jubilarna godina božanskoga milosrđa prilika je da više pristupamo otajstvu Božje ljubavi, milosti, milosrđa i vjernosti, da ga razmatrajući kušamo i da se, kušajući ga, preobražavamo. Već u Starom Zavjetu nalazimo kako Bog sama sebe definira riječima: „Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“ (Izl 34,6). Milost (hebr. hen; grč. háris - χάρις) u Bogu moguće je protumačiti kao milosrđe prignuto nad čovjekovom bijedom, a Kristovo utjelovljenje pokazuje koliko visoko može ići Božja vjernost i koliko se duboko može prignuti njegovo milosrđe.  Vjernost  Božja  dotiče  visinu križa, a milosrđe Božje prigiba se do dubine groba vlastitoga Sina. Zagledane u lice Božjega Sina, lice milosrđa nebeskoga Oca i osluškujući njegov poziv: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7), Drinske su mučenice svojim djelima oslikavale crte lica milosrdnog Boga i zadobile njegovo milosrđe. Vjerujemo stoga da su se na njima ispunile riječi Matejeva evanđelja: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). U grčkom izvorniku riječ za radost je hará – χαρά. Nemoguće je ne primijetiti kako se grčke riječi za milost i radost – háris (χάρις) i hará (χαρά) etimološki podudaraju. No ta zanimljivost ne treba nas toliko ni čuditi jer je njihov izvor sâm Bog. Čovjekova radost učinak je Božje milosti. Radost je svrha ljudskog djelovanja i bitka, cilj svih nastojanja i stremljenja. Nerijetko, čovjek odabire ono što ga udaljava od toga da bude radostan, odabire ono što ga udaljava od izvora radosti, od Boga. A Bog najviše od svega želi da čovjek bude radostan i zato je on sâm najviše radostan kada može izgubljenog čovjeka vratiti u svoje zajedništvo, biti milostiv, kad se može sagnuti nad čovjekovom bijedom, kad može oprostiti.

„Opraštanje je Božja radost“, ističe papa Franjo, ne zato što se Bog raduje kad se udaljimo od njega, već zato što nam može oprostiti i vratiti nas sebi. U prispodobama iz Lukinog evanđelja Bog je predstavljen kao pun radosti kada prašta: to je radost pastira koji ponovno pronađe svoju ovcu (Lk 15,3-7); radost žene koja pronađe drahmu (Lk 15,8-10); to je radost oca koji ponovno primi sina koji se bio izgubio (Lk 15,11-32). A svatko je od nas ta izgubljena ovca, ta izgubljena drahma; svatko je od nas taj sin koji je upropastio svoju slobodu nasljedujući lažne idole i privide sreće, i sve izgubio (usp. Nedjeljni nagovor pape Franje, 15.9.2013.).

Ipak, nikad ne možemo toliko izgubiti koliko Bog može vratiti, oprostiti. „Bog se nikad ne umara širom otvarati vrata svoga srca i ponavljati nam da nas voli i da želi dijeliti s nama svoj život“ (Lice milosrđa, br. 25).

Bog želi dijeliti svoj život s nama. Ova istina u biblijskoj je teologiji često prikazivana slikom zajedništva, stola, gozbe. Tako pastir zove svoje prijatelje, a žena prijateljice da se zajedno raduju zbog pronađenog. Otac priprema slavlje kako bi se proveselili zbog sina koji se vratio. Ući u radost gospodara, dijeliti život s Bogom znači sudjelovati na nebeskoj gozbi.

Vjerujemo da radost sudjelovanja na toj gozbi, radost zajedništva u krilu Presvetoga Trojstva dijele i naše Drinske mučenice. Same su u životu nebrojeno puta iskusile snagu Božjega milosrđa u sakramentu ispovijedi. Dozvoljavale su Bogu, usprkos svim ljudskim slabostima i ograničenjima, da se raduje svakom njihovom povratku u njegovu blizinu. Božje opraštanje ima za cilj samo jedno: posjesti za nebeski stol svako stvorenje i uvesti ga u radost vječnog života. Zato je Bog radostan kad oprašta. Radostan je zbog naše radosti, radostan je jer je opraštanje put k vječnoj radosti.

Biblijska slika stola, gozbe i Božjeg poziva u radost njegove blizine pronašla je osobito snažan umjetnički izričaj u ikoni Presvete Trojice Andreja Rubljova. Ne ulazeći u detaljnu analizu ove ikone, ovdje ćemo spomenuti samo neke elemente važne za našu temu. Bog je ljubav u svojoj biti, ljubav koja je darivanje. Darivanje kojim se Otac, Sin i Duh Sveti međusobno daruju u ljubavi, na ikoni je prikazano kaležom.

Kalež ima uz ovo značenje (Mt 26,27-28) i značenje patnje i progona, grijeha i nepravde (Lk 11,39) te getsemanske muke (Mk 14,36), stoga nam ikona otkriva otajstvo otkupiteljske Kristove žrtve i govori nam da je božanska ljubav spasenjska ljubav spremna na žrtvu kako bi iscijelila grijehom ranjenog čovjeka.

Teološka dubina i bogatstvo simbola ove ikone rezultirala je brojnim i različitim tumačenjima, koja se ipak slažu u bitnome: da je riječ o „dijaloškom“ prikazu, „Vječnom vije­ ću“ koje radi spasenja na svijet „donosi odluku“ o slanju Sina. (U tumačenju ikone ovdje se oslanjamo na: A. Vetelev, La teologia della „Trinità“ di Rublev.)

Bog je ljubio svijet još prije stvaranja i stvorio ga je upravo iz te ljubavi, a kada je čovjek, kruna stvaranja, počeo griješiti, Otac je poslao na svijet ljubljenog Sina. Na ikoni vidimo pokret ove ljubavi Oca (anđeo u sredini) prema Sinu (anđeo s lijeve strane), Duhu Svetomu (anđeo s desne strane) i prema čovjeku (prazno mjesto). Ljubeći vlastito stvorenje koje griješi, Otac okreće glavu prema Sinu potičući ga na otkupiteljsku žrtvu. Prstima ruke upućuje na Jaganjca, žrtvu i sredstvo, koje treba čovjeka osloboditi od grijeha i njegovih teških posljedica.

Temeljna ideja koju je Rubljov iskazao na ikoni je božanska ljubav koja se žrtvuje, koja oprašta, koja poziva u svoje zajedništvo. To je ljubav koja nije samo ljubav između Oca, Sina i Duha Svetoga (u tom slučaju božanske osobe ne bi bile prikazane tužne) već se odnosi i na čovjeka. Iako na ikoni čovjek nije vidljiv, osjećamo njegovu prisutnost, osjećamo žalost božanskih osoba zbog njihove ne prisutne „slike i prilike“ koja se uputila „u daleku zemlju“ i nije željela prisustvovati kod stola Gospodnjega iako je tamo pozvana.

Nadahnuti monah razotkrivajući nam misterij ljubavi Presvetoga Trojstva prema čovjeku, pokušava u našem srcu izazvati nezadovoljstvo našim otporom prema velikodušnoj Božjoj ljubavi. Sjedeći za stolom Sveta Trojica slave Večeru Gospodnju, a u zamišljenosti njihovih lica iščitava se iščekivanje toliko željene prisutnosti odlutalog čovjeka. Zbog tog i takvog čovjeka Božji Sin dao se razapeti i pokopati. Simbolični naziv „Vječno vijeće“, otkriva nam da Bog ne prestaje ni danas, niti će ikad prestati uvijek iznova bdjeti nad izgubljenim čovjekom i „smišljati“ načine kako ga „iskopati“ iz svih odluka i odabira koji ne vode k vječnoj radosti.

Promatranje ove ikone može se završiti u eshatološkoj noti, jer praznina koja je ostala između Sina i Duha Svetoga na ikoni poziv je nama da zauzmemo mjesto pripravljeno za nas od postanka svijeta. Putovanje do tog mjesta vodi preko prihvaćanja Božjeg opraštanja. Oproštenje, kao i mjesto za stolom u društvu Presvetoga Trojstva, ne možemo ničim zaslužiti, već samo primiti kao dar.

No, zahvalni Bogu za taj dar, ne možemo ne odgovoriti na njega življenjem međuljudskih odnosa koji odgovaraju Isusovu pozivu: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36). Upravo zato ikona nam šalje snažan poziv da budemo jedno kao što su Otac, Sin i Duh Sveti jedno. Pozvani smo ujediniti se oko istog kaleža te se uzdići do božanskog srca i sudjelovati u Večeri.

Snagu takvoga jedinstva i dubinu milosrđa u međuljudskim odnosima snažno su posvjedočile Drinske mučenice. Slijedimo njihov primjer, prihvaćajmo Božje oproštenje, praštajmo jedni drugima, gradimo zajedništvo. Jer kada na kraju vremena budemo zauvijek sudjelovali u punini života, u radosti zajedništva Trojedinoga Boga, moramo učiniti to „ne kao prosjaci kojima je sve palo u krilo, nego kao oni koji su u svemu smjeli sudjelovati“ (G. Greshake, Kratki uvod u vjeru u Trojedinog Boga, 55).

IZVOR: DRINSKE MUČENICE - Informativni bilten Vicepostulature, Br. 16 - srpanj 2016., str 6-9.