Nakon Isusove smrti povijest nesreća i nasilja i dalje ide svojim tijekom, kao da Mesije nije bilo. Od otkupljenja i oslobođenja širom svijeta ne vidi se gotovo ništa! Očigledno da na zemlji i u našoj povijesti neće nikad postojati raj ili sveta država, pa ni za onoga tko vjeruje u Isusa Krista. Bila bi, naime, iluzija misliti da se čovjek može distancirati od moći, nasilja ali i krivnje, veli Karl Rahner u svome članku o teologiji moći. Povlašteno mjesto susreta s Bogom je lice čovjeka koji trpi, a to je raspeti Isus. Stoga nijedna povijesna stvarnost ne može nikad imati svetu ili apsolutnu vrijednost za koju bi se ljudi mogli čvrsto uhvatiti kao za temelj sigurnosti svoje sreće i dobrobiti na zemlji, bilo pojedinačno bilo kao društvo. Čak ni onaj koji je uistinu izabran – Isus iz Nazareta – nije imao nikakvo jamstvo neke zemaljske ili povijesne potpore. Upućen je na Boga koji šuti, ali koji u Isusu postaje „bratom“ ljudi koji trpe i kojima prijeti nasilje.

To pak znači da se „izravni“ pozitivni odnos Boga prema našoj konkretnoj povijesti ostvaruje upravo tamo gdje ta povijest prestaje: u smrti, na kraju svake osobne povijesti. Umirući, Isus odbija na nasilje odgovoriti nasiljem. On oprašta onima koji ga nasilno ubijaju.

Oslobađajući moment ne nalazi se u smrti kao takvoj, nego u stvarnosti da se ta smrt prihvaća u činu predanja na osnovi pouzdanja vjere u Božju šutljivu nazočnost: pouzdanja u onoga koji Isusa uzdiže kao nebeskog Mesiju, koji od toga trenutka može darovati Duha Svetoga – koji nije ni na što navezan – Duha pomirenja. No upravo taj Duh Božji podsjeća nas na povijesnog čovjeka Isusa i na njegov protest protiv svakog nasilja.

Pa i kada je riječ o mučenicima, oduvijek je u Crkvi središnji naglasak stavljen upravo na svjedočenje Isusa Krista, kao jezgri mučeničkog događanja, a ne isključivo ili ne u prvom redu na mukama i prolijevanju krvi. Augustin je to izrazio poznatom tvrdnjom: „stvar“ zbog koje je netko osuđen jest ono što tvori mučeništvo, a ne sama osuda ili muke promatrane same u sebi.

Takvim pristupom mučeništvu htjelo se izbjeći poistovjećenje crkvenog statusa mučeništva i pretrpljene nasilne smrti, koja je možda motivirana nekim drugim idejnim motivima, a ne odlukom da se ostane vjeran Isusu i vrijednostima evanđeoskog puta. Tom preokupacijom je stoljećima pa sve do danas bio motiviran i jedan od glavnih crkveno-pravnih preduvjeta da bi se nekom kršćaninu priznao naslov mučenika. Naime, zahtijevalo se da se mučenička smrt dogodi „poradi mržnje prema vjeri“ od strane progonitelja (in odium fidei).

No, izraz „iz mržnje prema vjeri“ ne znači nužno da se progonitelji mučenjem i ubijanjem uvijek i direktno obrušavaju na izričito ispovijedanje vjere u Isusa Krista, nastojeći prisiliti kršćane da se formalno odreknu tog svojeg uvjerenja. Znamo, naime, da su kršćani tijekom povijesti dobrim dijelom stradavali jer su dolazili u sukob s represivnim strukturama država, pokreta, drugih religija i uopće raznih ideoloških formacija poradi vlastite veoma konkretne životne prakse koju dotične strukture doživljavaju kao opasnu ugrozu vlastitog uspješnog funkcioniranja pa i vlastite opstojnosti. Povijest zacijelo poznaje dosta primjera mučeničke smrti kršćana poradi njihova odbijanja „da žrtvuju drugim bogovima“ i javno obznane svoju nepripadnost kršćanskoj zajednici.

Ali povijest poznaje još više slučajeva kada su kršćani bili izvrgnuti nasilnoj smrti u prvom redu poradi njihova zauzetog angažmana iz ljubavi prema bližnjemu; zbog njihova angažmana za dobrobit uže ili šire zajednice u kojoj su živjeli, odnosno zbog prakticiranja neke od temeljnih vrijednosti kraljevstva Božjega. Pritom im se nije niti morala izričito predbaciti njihova vjera u Krista ili pripadnost crkvenoj zajednici a niti se od njih tražilo izričito odreknuće od svega toga.

Nije li to bio i razlog mučeničke smrti blaženih Drinskih mučenica i mnogih drugih kršćanskih mučenika dvadesetog stoljeća?

Već je sv. Toma Akvinski uočio povezanost mučeništva i angažirane prakse kršćana koju karakterizira življenje za druge. Poznata je njegova tvrdnja kako „zbog Krista trpi ne samo onaj koji trpi poradi vjere u Krista već također i onaj koji trpi poradi bilo kojeg djela pravde učinjenog iz ljubavi prema Kristu“. Također i umiranje za „državu“, tj. za dobrobit zajednice, može biti mučeništvo.

Jedno ljudsko dobro, smatra Toma Akvinski, može postati i Božjim dobrom ako u sebi sadrži odnos s Bogom. Stoga svako ljudsko dobro, ako je u odnosu s Bogom, može postati razlogom mučeništva. Istu misao razvija malo drugačije i Nikola Bižaca u svom članku „Zapažanja o teologiji mučeništva“, objavljenom u Službi Božjoj:

„Svaki odabir jedne autentične ljudske vrijednosti koji je pretočen u zauzetu praksu promicanja i čuvanja ljudskog dostojanstva, društvene pravde, oslobođenja od različitih oblika robovanja i ovisnosti (političkih, ekonomskih, psiholoških) doprinosi izgradnji kraljevstva Božjega. Stoga jedan takav angažman može u određenim okolnostima postati razlogom i prigodom da kršćanin, suočen s nametnutim izborom: ili prestanak angažmana za ostvarenje određenih vrijednosti ili smrt, ostane vjeran do kraja kristovskom imperativu u njemu i pretrpi mučeničku smrt. I stvarno, ako malo bolje pogledamo povijest Katoličke crkve, lako je uočiti da su kršćani u mnogo navrata pretrpjeli mučeničku smrt upravo jer su dosljedno prakticirali kršćanske vrline. Bili su kršćanski humanisti. To je danas postao prevladavajući uzrok mučeničke smrti“ (str. 266).

Odgovarajući onima koji su tvrdili da „samo vjera u Krista daje onima koji trpe slavu mučeništva“, Toma Akvinski je u svojoj Sumi Teološkoj ustvrdio: „Kršćanin je onaj koji je Kristov. A Kristu netko pripada ne samo ako ima vjeru u Krista, već također i ako u Kristovu Duhu prakticira kreposna djela.“ U tom slučaju isti Duh, koji je prožimao Isusovo djelovanje, određuje i nosi djelovanje toga čovjeka.

Stoga kada nečija praksa, nadahnuta Kristovim Duhom, postane meta razornog nasilja, može se govoriti o događaju mučeništva. Jer takvim nasilnim potiranjem – a to je zapravo ono odlučujuće – Isusova spasotvorna proegzistencija (život za druge) biva radikalno posvjedočena i uprisutnjena u zajedničarskom, društvenom i crkvenom prostoru. Time rast i sazrijevanje kraljevstva Božjega u Crkvi i društvu čini jedan značajan korak dalje prema ostvarenju „novog neba i nove zemlje“.

s. M. Nela Gašpar, FDC

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 11 – prosinac 2013., str. 6-9.