Mučeništvo spontano povezujemo sa smrću. Upravo je nasilna smrt ono što mučeniku omogućuje da među građanima Neba ima taj status posebnoga sjaja. No mučeništvo je duboko povezano i sa životom. Bez života u Kristovoj blizini osoba ne bi bila sposobna izabrati mučeničku smrt radije nego nekakav uvjetovani izlaz kojega mučitelji izravno ili neizravno uglavnom ponude svojoj žrtvi. Evanđelje je radosna vijest i o životu, i o smrti, i o mučeništvu.

Isus Krist jest sâm radosna vijest o   tome jer je njegov život onaj u kojem je mučeničkom i ničim zasluženom smrću pobijedio tu najbolniju činjenicu ovozemnoga života, tu nepremostivu prepreku, smrt. Otajstva Isusova života već su svako za sebe jedna velika radosna vijest: njegovo začeće, rođenje, skroviti život, javno djelovanje, pouke, čudesa, propovijedi, njegova bezuvjetna predanost Ocu i milosrdna ljubav prema čovjeku grešniku.

No iznad svega, vazmeno je otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća srž radosne vijesti. Ono je i ključ razumijevanja snage i hrabrosti vjernika koji izabire vlastitu smrt umjesto kakvog-takvog života i spašavanja žive glave pod cijenu izdaje onoga u koga vjeruje.

Vazmeno otajstvo prostire svoju radost na obje strane – i u ovostranost i u onostranost, unosi novo svjetlo u život, u smrt i preko smrti. Ne znam je li vas ikada pohodila ovakva misao: „Ja sam u svjetlu, ja sam poprilično dobro. Za mene Isus nije trebao umrijeti ni uskrsnuti. Mnome ne vlada smrt.“ Doduše, često smo uvjereni da se Isusova smrt još i tiče našega sadašnjeg života, ali uglavnom smatramo da se njegovo uskrsnuće tiče samo naše budućnosti, da će se snaga njegova uskrsnuća očitovati tek nakon naše smrti i u sveopćem uskrsnuću na kraju vremena.

Uskrsnuće – tu najradosniju vijest! – smještamo tako u daleku prošlost Isusova zemaljskoga života i u nejasnu budućnost naše smrti i onoga još zagonetnijeg posljednjega dana. Ponekad zaista ne vidimo na koji je način Isusovo uskrsnuće sada i ovdje u nama prisutno, očitovano i nama ponuđeno. Jer i samu smrt gledamo kao nešto što će nas zadesiti tek kad prestane ovaj život, te pogotovo ako budemo osuđeni na onu drugu, vječnu smrt.

Da bismo otkrili snagu uskrsnuća prisutnu sada u nama, moramo otkriti i smrt koja sada nama i u nama vlada. Da bismo otkrili da je Uskrsli sada S nama Bog, Emanuel, nužno je razotkriti vlastitu tamu. Skloni smo reći da smrt sada dok smo živi nama ne vlada i da nema vlast nad nama.

Zaista, nama još nije ovladala tjelesna smrt. No ona je tek jedan dio smrti, ona nije sve što smrt jest. Koliko je toga u nama mrtvo, onemoćalo, potonulo, zanemareno, povrijeđeno, obeshrabreno, otupljeno. Koliko je toga svezanoga, oduzetoga, izgubljenoga, porušenoga, uništenoga. Bilo od strane drugih, bilo od nas samih. Koliko je u nama nevjere, neljubavi, nemilosrđa, neprihvaćanja, neprijateljstava, nemara, neznanja, koliko oholosti, prijetvornosti, laži, zloće, sebičnosti, manipuliranja…

Tko je od toga slobodan? Nije li to neživot, ugušenost? Nije li to smrt? Grijeh donosi smrt koja se događa odmah, s posljedicama za vječnost. Pogledajmo, dakle, koliko je smrti već sada u nama. Pogledajmo svoja ropstva. Imenujmo svako od njih i razmislimo – ne vodi li me svako od njih ravno u ruke smrti? Nije li smrt po grijesima i po našoj nevjeri, sljepoći, samozavaravanju na jasan i osjetan način ovladala nama?

Ta strašna duhovna smrt koja nas zahvaća i čvrsto drži dokle nas god Uskrsli od nje ne oslobodi. Ona nama gospodari puno prije tjelesne smrti i ona nas, a ne smrt tijela, odvaja od života. I ovoga i onoga vječnoga.

Olako odvajamo grijehe i smrt. Grijeh činim sada, mislimo mi, a smrt će doći poslije. No te stvarnosti su jedno, one idu zajedno i istovremene su. Grijeh donosi uništenje milosnoga života, života našega duha. Ako je grijeh težak – pogotovo ako je ponavljan i tako pretvoren u naviku – on vodi posvemašnjem zatiranju naše nutrine, sravnjuje sve pred sobom, uništava nas snagom najrazornijeg potresa.

Grijeh i smrt su jedno – gdje je grijeh, ondje je i smrt. Gdje je smrt, ušla je grijehom. Našim, tuđim, Adamovim u konačnici. Tko nije barem donekle (u)vidio razmjere vlastitoga mrtvila, razorenosti i nemoći, taj zaista još ne može shvatiti ni radost koju nam baš posred te smrti ovdje i sada želi donijeti Uskrsli. Bez Isusa uskrsloga nemamo načina ni mogućnosti oprijeti joj se. Nitko od nas ne može toliku smrt nadvladati niti si vratiti život duha.

Jedini je Uskrsli onaj koji može u nama pobijediti smrt koja već sada ima nad nama ogromnu vlast, puno veću nego to uočavamo i želimo sebi priznati, vlast dovoljnu da nas dovode do gubitka vječnoga života. Jedino Isus može donijeti život u tu pustoš, u tu slomljenu i suznu dolinu. Naša neotkupljena nutrina nije ništa drugo doli to, koliko god mi sebe naslijepo uzvisivali i sebi lagali. Čovjek bez Krista mrtav je čovjek. Sada i zauvijek.

Na našu radost, Uskrsli može zahvatiti svaku našu smrt, sve što je u nama mrtvo, obamrlo ili na samrti i može nas izbaviti od svake tame, bezakonja i sjene smrti. Isus je srušio vrata svoje smrti i izagnao je da se nikada više ne vrati. I nama želi darovati taj uskrsli život. On je svjetlo svijeta, on je izvor vode žive, on je obnovitelj i spasitelj. Njegova svjetlost može i nas rasvijetliti, pokazati nam našu oholu samodostatnost koja nije ništa drugo nego smrt, i vratiti nas u život.

On je došao dati nam život u izobilju, radost u izobilju, slobodu u izobilju, a ne tek privide i olupine života, radosti i slobode. Tko god misli da će mu netko drugi donijeti spasenje, neka pokuša tog nekoga uvesti u vlastitu nutrinu, pokazati mu svoju smrt i zamoliti ga da mu donese život, da ga iscijeli i učini novim stvorenjem.

Nema toga koji bi to mogao, osim Krista, jer je on jedini pobjednik nad smrću i našega tijela i našega srca. On je jedini vlastan opraštati grijehe, jedini kojemu smrt ne može nauditi. Nas slomi ružna riječ, tuđa hladnoća, prezir, podsmijeh ili prijekoran pogled – toliko smo krhki i bespomoćni! Krista ni sva zloća pakla ni čitavog čovječanstva više ne može dotaknuti!

Nije li ta radosna vijest koju nam donosi evanđelje Isusa Krista najbolja vijest koju ćemo ika-da čuti!? Uskrsli je ovdje! On u svome božanskom veličanstvu i svojoj potpunoj čovječnosti skromno stoji na vratima našega srca.

Otvorimo li mu vrata, ući će k nama i nahraniti našu glad, napojiti našu žeđ, uspraviti klonulo, ojačati klecavo, oživjeti umrlo. Za razliku od mnogočega što u medijima čujemo i čime sebe trujemo, radost evanđelja je pouzdana i provjerena vijest. Ako tako lako vjerujemo ljudskim i đavolskim lažima, zašto ne bismo povjerovali i utjelovljenoj i uskrsloj Istini.

Mučenici su nam potvrda da je zaista tako. Zaista, Isusova muka, smrt i uskrsnuće ključ su za shvaćanje mučenika, kako njihova života, tako i njihove smrti.

Zašto su mučenici bili kadri dati vlastiti život? Zašto su Drinske mučenice to mogle? Jer su još za života upoznale Isusa ne samo mučenoga i ubijenoga nego i uskrsloga. Živjele su od tog izobilja života kojega nam je došao dati. Prihvatile su poziv na slobodu kojega im je uputio. Povjerovale su njegovoj riječi i njegovom vazmenom otajstvu i ušle u radost.

U njihovim je životima uskrsnuće već nadvladalo njihovu smrt. Kako onda ne bi taj isti nepobjedivi život nadvladao u njima i strah od tjelesne smrti?! Tko je upoznao snagu Kristova uskrsnuća, njegovu dubinu, širinu, visinu – njegovu sveobuhvatnost – taj se više ne boji dati svoj zemaljski život. Jer je u njegovoj nutrini Uskrsli već slomio snagu smrti i obnovio ono što je bilo zahvaćeno smrću. U njemu je potekla voda živa koja struji u život vječni.

Voda rijeke Drine naše je blažene mučenice nakon njihove smrti odnijela u bezdan svojih tokova. Njihov tjelesni život završio je – za sada – negdje u tom znanom a neznanom grobu. No voda i krv koje su potekle iz probodena Kristova boka oprale su ih i posvetile za nebesku slavu, a Uskrsli ih je Krist u tu slavu uveo. Oslobođene od grijeha, slobodne su i od vječne smrti. I kroz njihov život i tjelesnu smrt jasno je zasjala divna radost evanđelja.

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 12 – lipanj 2014., str. 8-11.