Evanđelist Marko nam u današnjem evanđelju donosi prizore u kojima se Isus pojavljuje kao ozdravitelj, liječnik. I to ne kao liječnik samo tjelesnih bolesti i poteškoća, već i onih duševnih, uzrokovanih opsjednućima. Ovdje nas ne iznenađuje Isusova uloga liječnika ili snaga i vlast kojom liječi i izgoni zloduhe.

Ono što nas uvijek iznova iznenađuje i što nas mora potaknuti na razmišljanje jest način na koji on to čini.

Kada Isus ulazi u Šimunovu kuću i nalazi njegovu punicu u groznici on pristupi, prihvati ju za ruku i podiže. I nju pusti groznica. Uvečer kad mu donesu bolesne i opsjednute on ih ozdravi i izagna zloduhe. I ne dopusti zlodusima govoriti jer ga znali (usp. Mk 1, 32-35). Jednostavnost biblijskog teksta već nam dovoljno govori o Isusu. On ozdravlja i djeluje u skrovitosti, u samozatajnosti ne dozvoljavajući da se oko njega stvara senzacija. Dolazi tiho i nenametljivo, pažljivo se prigiba nad bolesnikom i podiže ga iz njegove bolesti, ne čekajući nikakvu molbu i ne očekujući zahvalnost. Kroz sve što čini Isus upućuju na Oca, a ne na sebe.

Davanje prvenstva Bogu u svom životu i djelovanju moguće je samo ako njegujemo prisan odnos s njime. Isus je njegovao taj odnos: Rano jutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše (Mk 1, 36). Svijest da sve ono što imamo i što jesmo nije naše, već pripada Bogu od kojega i dolazi čini nas poniznima u svemu što radimo. Nastojmo uvijek promatrati svoj život iz perspektive Božjeg oruđa. On je taj koji po nama djeluje u svijetu. Samo tako kada se poput Isusa možda nađemo u situaciji da nam kažu: Svi te traže (Mk 1, 38), nećemo upasti u zamku samodostatnosti i oholosti, veće ćemo slobodno moći reći: Hajdemo drugamo da i ondje propovijedamo (usp. Mk 1, 39).

Odgovorimo na izazov današnjeg evanđelja i molimo Gospodina da nas osposobi za raspoloživost, pažljivost, jednostavnost, suradnju s njime i osjetljivost za one u potrebi.

s. Ivana Margarin, FDC