Dana 19. i 20. listopada 2013. putevima Drinskih mučenica krenuli su djelatnici i prijatelji dječjih vrtića – koje vode Kćeri Božje ljubavi – iz Zagreba, Križevaca, Koprivnice i Sv. Ilije, zatim zajednica mladih iz Granešine i sestre.

Znak i potvrda na Drini

Rijeka Drina u koju su bila bačena tijela sestara – njihov je tekući grob. Na tom mjestu smo molili te svoje nakane preporučivali zagovoru naših Blaženica. Nakon molitve u rijeku smo spustili pet ruža. Dok smo molili, iznad obale je nadlijetalo na stotine golubova. U trenutku spuštanja ruža u Drinu pet golubova je sletjelo na obalu i kratko se poigravalo u plićaku. Da, pet golubova! Većina hodočasnika je ovo doživjela kao jedan znak, kao potvrdu da su blažene s. Jula i susestre i danas s nama, da nas ohrabruju u našim molitvama i traženjima.

s. Danijela Koprek, FDC

Doživljaj u kapelici sv. Dominika

Dok smo se pripremali za misno slavlje do mene sjeda starica pružajući mi ruku dobrodošlice. Doznajem da župa u Goraždu broji samo sedam župljana. Zapanjila me snaga vjere i ustrajnost koja je isijavala iz svakog od tih župljana. Unatoč okruženju u kojem žive oni su redoviti na misnim slavljima. Pomalo me posramilo što ponekad tražim izgovor da zbog nekih poslova ne stignem na svetu misu.

Kapelicom se orila pjesma, na zidu je slika naših blaženica blistala posebnim sjajem, a moje srce bilo je puno ljubavi i sreće dok su mi se oči napunile suzama.

Marija Pandurić-Harča

Hodočašće mi otvorilo vidike

Tijekom života ljudi stalno negdje putuju, odlaze i dolaze. Kaže jedna izreka: „Život je putovanje s kojeg se uvijek vraćaš kući.“ Dakle, vraćamo se kući, a ostaju nam uspomene i sjećanja koja s vremenom ipak blijede i postaju sve manje važna. No, moje putovanje, hodočašće u mjesta na kojima sam bila u čast Drinskih mučenica, nikad neće izblijediti. Pa kako bi moglo?! Doživjela sam kao da se u meni upalilo neko svjetlo koje sve jače svijetli. Sve mi je jasnije gdje sam zapravo bila i čijim sam tragovima hodala.

Kako se zapravo u njihovu životu i mučeništvu krije velika ljubav i toplina prema bližnjemu! Kako je bio bogat onaj siromašan čovjek kojeg su hranile nevine ruke tih časnih sestara! Jer one sebi nisu bile važne, već su mislile, radile i živjele za druge, za sirotinju. U svakom siromahu vidjele su Isusa koji trpi, i to ih je vodilo i davalo im snage da se s najvećim žarom daruju bližnjemu.

Sada, kad sve to znam, ne mogu vjerovati da takvo iskustvo, kojega sam i ja stekla, ne može čovjeka promijeniti, učiniti boljim. (…) Zato, kad iskrsne neki problem koji nam se čini nerješivim, sjetimo se samo jednog detalja iz životne drame Drinskih mučenica.

Morali bismo se tada postidjeti svoga kukavičluka i straha od suočenja sa svojim problemom, ma kakav on bio. Previše se bojimo, a pitanje je čega se zapravo bojimo, odnosno koga? Bojimo se ljudi da nam ne naude, da nas ne pokradu, bojimo se ljudi na poslu ili da zbog nekog ne izgubimo posao. Da, teško se živi i to nas učini tjeskobnim i u nama nema više dovoljno mjesta za Boga, za molitvu.

Ovo hodočašće mi je zaista istinski otvorilo nove vidike i osvijetlilo mnoge prostore i detalje koje do sada nisam dobro vidjela. Kao da mi se maknula magla ispred očiju, a iskustva stečena tim putovanjem bit će neiscrpna.

Zimbrek Dragica

Duhovno obogaćeni, s obnovljenom vjerom, nadom i pouzdanjem, vratili smo se našim obiteljima zahvalni za sva dobročinstva kojima nas je dobri Bog, po zagovoru Drinskih mučenica, obasipao ta dva dana. Mnoge su rane zacijelile, mnoga su se srca otvorila, mnogi krivudavi putovi izravnali.

Hrvoje Leko