Selo Godinjak je starodrevno slavonsko selo koje pripada župi Staro Petrovo Selo.Na blagdan sv. Katarine, 25. studenoga 1893., u obitelji Nikole Ivaniševića i Tererođ. Šimunović rodila se djevojčica kojoj na krštenju daju ime Kata (s. Jula). Krstio ju je župnik vlč. Mijo Žveglić, a kuma je bila Amalija Erlbeg.

Kata je osmo dijete u obitelji, a poslije nje rodile su sejoš tri djevojčice. Obitelj Nikole Ivaniševića bila je skromna, marljiva i miroljubiva, a isticala se osobito svojom pobožnošću i vjernošću crkvi. Nedjeljom i blagdanima svi članovi obitelji išli su redovito na svetu misu, a često su hodočastili Gospi na Mariju Bistricu ili na Trsat.

Godine 1900. započelo je Katino školsko obrazovanje, no već nakon četiri godine bilo je prekinuto zbog skromnih obiteljskih uvjeta. Od tada ona najviše vremena provodi pomažući roditeljima u kući i na polju, čuva ovce, prede vunu, plete čarape. Uz to rado čita životopise svetaca i na njima se nadahnjuje. Krunicu moli svaki dan, a u svibnju i listopadu odlazi na marijanske pobožnosti.Kao djevojka odijevala se uvijek skromno, zračeći posebnim mirom i vedrinom, zbog čega su njezine vršnjakinje voljele biti u njezinoj blizini.

Ne zna se u kojem je trenutku zaiskrila milost redovničkog zvanja u Katinoj duši. Kada je priopćila majci svoju nakanu da ide u samostan, majka je zamoli da je ne napušta već joj pomogne u njezinoj bolesti. Tako Kata ostaje još dvije godine uz svoju majku, do njezine smrti (1914.), a mjesec dana nakon toga napušta svoju obiteljsku kuću opraštajući se od svojih riječima: Idem služiti Isusu. Odlazi usamostan sestara Kćeri Božje ljubavi u Sarajevo. Nakon kraćeg vremena privikavanja putuje u Beč, u Kuću maticu, gdje započinje njezina početna formacija. Kod ulaska u novicijat dobiva ime s. Marija Jula. U Beču polaže svoje prve zavjete (1916.), nakon čega se vraća u Bosnu.

U  redovničkim  je zajednicama vršila razne dužnosti, s radošću i ljubavlju služeći svom zaruU svom životu odlikovala se mnogim ljudskim i moralnim vrlinama. Pamte ju kao anđeosku dušu, ljubaznu i dinamičnu, uvijek spremnu za pomoć. U teškim situacijama pokazivala je prisebnost i smirenost, bila je strpljiva i puna pouzdanja u Božju providnost. Za nju su govorili da je sveta sestra i uzorna redovnica. Zbog trajne povezanosti s Bogom zračila je posebnom duhovnom snagom i mirom. Njezino oduševljenje vlastitim zvanjem djelovalo je poticajno i na druge, privlačeći na nasljedovanje.

Bila je svima prava sestra i prava majka. Koliko je voljela svoje sestre, dokazala je 11. prosinca 1941., na dan njihova zarobljeništva. Kada se na povratku iz centra Pala približavala opkoljenom samostanu i kada je shvatila da su sestre u životnoj opasnosti, bez oklijevanja im se pridružila i zajedno s njima pošla u mučeništvo, iako se mogla spasiti. Podnijela je mučeništvo s 48 godina.