Koliko već dugo pisala Vam nisam
Sestrice drage, miljenice neba,
Zar sam već tako otvrdnula srca
Ili mi Vaša utjeha ne treba?!

Nižu se dani brzinom komete
Premda po trnju stopala nam gaze.
Života bodlje razdiru tabane,
Što svladat kane vrludave staze.

Sve gudure oštre i vjetrova šibe,
Sutjeske i Drine, hladnih voda ćudi,
Ustavit ne mogu ove bure duše
I pogled što mi put oblaka bludi.

O, oči moje, što gledate gore
Ako kroz oblak nebo ne vidite!
Kad zemaljsko više odgovora nema,
Sklopite vjeđe, šutke zastanite.

Ta, ne gleda se neba rajsko milje
Očima tjelesnim, dok ih misli guše.
Ljepotu beskrajnu, vječnu, neprolaznu
Vide tek oči raskajane duše.

I samo ljubav sva otvara vrata.
I nježnost koju pruža opraštanje.
I samo srce istinu poznaje.
U njemu stanuju i vjera i znanje.

Pa sad Vam, evo, kroz molitvu pišem,
Miljenice neba, Vi, sestrice moje;
Božansku utjehu pošaljite na me
Ko lahor blagi, domovine svoje.

Ana Šušković