Vrata milosrđa

Obred otvaranja »Svetih vrata« u jubilejskoj godini

Sveta vrata, kao ‘sveto mjesto’ i znak, u kršćanskoj su predaji znatno starija od ustanove jubilejskih godina. Prva kršćanska jubilejska godina slavljena je u Rimu 1300. godine, a prvi jubilej kojega je početak označen otvaranjem »svetih vrata« jest onaj izvanredni, slavljen 1423. godine po odluci pape Martina V. Vjerni­čka osjetljivost rimskoga puka i hodočasnika u Rim, još davno prije tih događaja, prepoznala je jedno posebno mjesto na kojem je njegovala pobožnost i prozvala ga Svetim vratima. Obred otvaranja svetih vrata u slavlju početka jubilejskih godina tako vuče značenje iz starije predaje koja nas vodi do stare konstantinovske bazilike sv. Petra u Vatikanu, na mjestu koje je u 16. stoljeću podignuta nova, današnja bazilika. U tim povijesnim osvrtima oslonit ćemo se na prikaze koje su priredili AlcesteCatella i Piero Marini te uvidjeti značenjske i sadržajne poveznice dviju predaja.

Sveti put i uska vrata

Put u staru konstantinovsku baziliku sv. Petra u Rimu vodio je kroz trijem (quadriporticum), za koji se od 9. stoljeća bio ustalio naziv paradisus, rajski vrt. Trijem je bio, zapravo, uređen vrt s fontanom u sredini, kao što se to, primjerice, može vidjeti ispred današnje bazilike sv. Pavla izvan zidina. Ideja vrta, mjesta iskonskoga zajedništva sa Stvoriteljem, budila je u hodočasniku misao da susret s Kristom u domu Crkve daje iskusiti upravo to zajedništvo, grijehom jednoć izgubljeno, ali ponovno darovano Očevim milosrđem, očitovanim u čovjekoljublju Isusa Krista. Pročelje bazilike ikonografskim je govorom potvrđivalo tu istinu: mozaički prikaz Krista u liku Jaganjca, u zajedništvu s dvadeset i četvoricom starješina, priziva na viđenje iz Knjige Otkrivenja: »Nakon toga vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu! A onaj prijašnji glas, što ga ono začuh kao glas trublje što govoraše sa mnom, reče: ‘Uziđi ovamo i pokazat ću ti što se ima dogoditi.’« (Otk 4, 1). U opisu svoga viđenja pisac potvrđuje: »Posred prijestolja i četiriju bića stoji, kao zaklan, Jaganjac […]. On pristupi te iz desnice Onoga koji sjedi na prijestolju uzme knjigu. A kad on uzme knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjca. […] Pjevaju oni pjesmu novu: ‘Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji.’« (Otk 5, 6-10) Ulazak u Baziliku za vjernika je tako bio govorljiv podsjetnik da stupa u iskustvo svetoga Dara, po kojemu je ponovno postao dionikom kraljevskoga i svećeničkoga dostojanstva u Božjoj vječnosti.

Bazilika je imala pet vrata; troja su vodila u središnju lađu (vrata zvana argentea, romana i ravenniana), a dvoja u dvije pokrajne lađe, dok krajnje lađe nisu imale vrata na pročelju. Na početku krajnje desne lađe (gledajući prema apsidi) bila je izdvojena i uređena kapela (oratorium)zvana Sancta Maria ad Praesepe(»Sveta Marija od Jaslica«), koju je dao urediti papa Ivan VII. (705.-707.) za mjesto svoga ukopa. U kapeli je bio podignut oltar na kojemu se od 12. st. čuvao rubac, zvan Veronica, koji je, prema drevnoj predaji, neka pobožna žena pružila Isusu na putu prema Kalvariji, a za uspomenu dobila na rupcu utisnut njegov sveti lik. Vjernici su rado dolazili pokloniti se pred »Svetim licem« i ondje gajili osobitu pobožnost, pa je prostor – objedinjujući početak i dovršetak Kristova djela spasenja – mnogim hodočasni-cima bio osobito drago mjesto. (Zgodno je i ovdje prisjetiti se Danteova opisa »hodočasnika iz Hrvatske« koji dolazi u Rim i s ganućem motri Gospodinov lik, utisnut u Veronikin rubac: »Ko onaj koji iz Hrvatske valjda / dolazi našu Veroniku zreti…«, usp. Dante, Raj, XXXI, 103.-108.)

U kapelu se ulazilo kroz sasvim uska vrata, koja je TiberioAlfarano (†1596.) opisao kao »parvula porta antiqua, a vulgo porta sanctadicta«, mala drevna vrata, u puku zvana sveta. Pučka je pobožnost njihovo značenje vezala uz Isusovu riječ: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali ne će moći.« (Lk 13, 24) Tako je hodočasnički cilj – proći kroz »uska vrata« kapele i stupiti pred Gospodinovo lice – bivao doživljen paradigmom kršćanskoga življenja. (Na sličan je način i u staroj bazilici adPraesepeu Betlehemu bilo potrebno prignuti se kako bi se kroz »uska vrata« stupilo na sveto mjesto koje čuva spomen na Isusovo rođenje.) Simbolička igra obećanja »raja« u uređenome atriju, divljenja pred raskošnim pročeljem, svečanoga ulaska u baziliku i osobnoga dolaska pred uska vrata’, uvodi hodočasnika u dioništvo na Kristovu daru spasenja, posredovanoga utjelovljenjem i otajstvom križa. Vrata koja onamo vode ‘uska’ su. Ona dijele i uvode; daju iskusiti prelazak preko praga i onaj ‘odlučujući korak’ od ‘biti izvan’ prema ‘biti unutra’. Pogled zaustavljen na Gospodinovu licu, utisnutu u platno, pruža predokus njegove vječnosti. Put koji vodi do toga susreta svet je put. Vjernički je osjećaj, stoga, i ona neugledna i uska vrata, kroz koja je prošao dolazeći pred Gospodinov lik, s punom razložnošću nazvao »Svetim vratima«.

Jubilejske godine i »Sveta vrata«

Prethodno opisana značenja pobožnoga prolaska kroz »Sveta vrata« ­kapele unutar stare bazilike sv. Petra, poslužila su za oslonac novoj pobožnosti oprosta i prolaska hodočasnika kroz »Sveta vrata« u hodočašćima jubilejskih godina. Papa Martin V., u znak obnovljenoga jedinstva Crkve, proglasio je 1423. godinu jubilejskom (trideset i tri godine nakon prethodnoga jubileja 1390.), a novost i posebnost toga jubileja tiče se svečanoga početka, obilježena otvaranjem »svetih vrata« na bazilici u Lateranu, kako opisuje kroničar GiovanniRucellai. O sljedećemu jubileju 1450. godine sveta su vrata otvorena na bazilici sv. Petra u Vatikanu (C. Maggioni). Ipak, jubilejska znakovitost svetih vrata najviše se veže uz godinu 1500. Pripravljajući jubilejsku godinu papa Aleksandar VI. (1492.-1503.) došao je na ideju da početak jubileja označi jedinstvenim obredom otvaranja »Svetih vrata«, što potvrđuje i bula najave, a sastavljanje obreda povjerio je ravnatelju papinskih liturgijskih slavlja JohannesuBurchardu (†1506.). Za tu su prigodu, na bazilici, u lađi koja vodi u kapelu gdje se čuvao »Sveti rubac« proširena i uređena ‘sveta vrata’. Pri tom je porušena postojeća kapela u lađi, a u potpunosti zanemarena drevna »sveta vrata« koja su ranije bila mjesto posebne pobožnosti. Tako je, zapravo, uređen svečani ‘prolaz’, čiji su dovratci urešeni biranim mramorom, a umjesto vratnica prolaz je zazidan tankim zidom kako bi ga se u slavlju otvorenja jubilejske godine moglo jednostavno srušiti.

Dana 24. prosinca 1499., uoči svetkovine Gospodinova rođenja, papa je u svečanome ophodu došao u predvorje bazilike, pred pripravljena i zazidana ‘vrata’. U ophodu su pjevani himni IubilateDeo i Veni CreatorSpiritus. Došavši pred zazidana vrata molio je prigodnu molitvu (DeusquiperMoysem), koja spominje ustanovu starozavjetnih jubileja te zaziva oprost i pomirenje za Crkvu koja slavi jubilejsku godinu. Potom je pjevao psalamske stihove »Otvorite mi širom vrata pravde: ući ću zahvaliti Gospodinu…« (Ps 118, 19) te trima udarcima čekića probio zid kojim su bila zazidana ‘vrata’, nakon čega su zidari uklonili zid. Kroz to vrijeme pjevali su se odabrani psalamski poklici (IubilateDeoomnisterra), a potom su penitencijari bazilike sv. Petra oprali prag vodom pomiješanom s raznim mirodijama. Papa je nakon toga stupio na prag i ondje, klečeći, ostao neko vrijeme u molitvi. Slijedila je svečana procesija na čelu koje je hodio Papa, noseći u desnoj ruci križ, a u lijevoj zapaljenu svijeću. Došavši na sredinu bazilike intonirao je himanTe Deumlaudamus. Obred je zaključen svečanim slavljem Večernje. Određeno je da sveta vrata budu trajno otvorena, danju i noću, kroz čitavu godinu. U isto vrijeme sveta su vrata otvorena i u drugim patrijarhalnim bazilikama u Rimu. Završetak svete godine slavljen je na Bogojavljenje 1501., a pri tom su »sveta vrata« ponovno zazidana.

Burchardov obred otvaranja i zatvaranja jubilejske godine ostao je gotovo nepromijenjen sve do Velikoga jubileja kršćanskoga dvotisućljeća 2000. Manje je izmjene unio samo ravnatelj papinskih slavlja Biagio da Cesena u prigodi svete 1525. godine. Sveta su vrata redovito bila zazidavana izvana, dok su iznutra stajala jednostavna drvena vrata, bez posebnih uresa, koja su redovito bila skidana prije obreda otvaranja jubileja, te potom stavljena kako bi mogla biti zatvorena u vrijeme kada pristup u baziliku ne bi bio dopušten. No, u kasnijim su vremenima jednostavna drvena vrata zamijenjena svečanim i posebno urešenim vratnicama. (Današnja »Sveta vrata« na Bazilici postavljena su za Jubilej 1950., a autor im je VicoConsorti.)

Godine 1499. papa Aleksandar VI. pri otvaranju svetih vrata rabio je običan čekić; za godinu 1525. priređen je poseban zlatni čekić, a za jubilej 1575. pribavljena je alatka od srebra, s pozlatom i uresima te drškom od bjelokosti. Na sličan je način oblikovana i zidarska žlica kojom se papa služio u zazidavanju svetih vrata na završetku jubilejske godine (od 1525. do 1950.). Od Svete godine 1975. vrata nisu više zazidavana u slavlju završetka godine, nego bi papa jednostavno zatvorio vratnice svetih vrata, koja su naknadno zazidana iznutra. Očuvan je običaj da se u zid ugradi posebna metalna posuda u koju se pohranjuje pergamena sa svjedočanstvom o zatvaranju jubilejske godine, ključ i kvake za otvaranje Svetih vrata, spomen-medalje prethodnoga jubileja te još neki predmeti.

U prigodi Velikoga jubileja 2000. obred otvaranja i zatvaranja svetih vrata obnovljen je i prilagođen. U određen dan prije svečanoga otvaranja svetih vrata, vrši se obred zvanrecognitio: nakon uvodne molitvezid koji stoji u bazilici iza svetih vrata biva uklonjen; posuda s pergamenom o završetku prethodnoga jubileja biva izvađena; obred se molitvom nastavlja pred grobom sv. Petra, a potom se u Kapitularnoj dvorani otvara posuda i sastavlja zapisnik o njezinu sadržaju; izvješće se potom predaje Svetomu Ocu. (Za predstojeći Jubilej milosrđa taj je obred izvršen 17. studenoga.)

Otvaranje svetih vrata vrši se u zasebnome i svečanome činu kojim započinje jubilejska godina. U obredu koji se događa u atriju bazilike, papa dolazi u ophodu pred zatvorena Sveta vrata i pjeva: »Ovo su vrata Gospodnja«, a zajednica odgovara: »Na njih ulaze pravedni« (Ps 118, 20). Sveti Otac zapjeva: »Unići ću u dom tvoj«, a zajednica: »Past ću ničice pred svetim domom tvojim« (Ps 5, 8). Papa potom kliče: »Otvorite mi širom vrata pravde« na što svi odgovaraju: »Ući ću zahvaliti Gospodinu« (Ps 118, 19). Papa potom pristupa vratima, uspinje se na prag i rukama gura vrata koja se otvaraju. Kada se vrata otvore, u bazilici se upale sva svjetla. Papa klekne na prag i neko vrijeme ostane u molitvi. Potom se urešavaju dovratci Svetih vrata. Papa ponovno dođe na prag, uzme evanđelistar i pokaže ga ­okupljenim vjernicima, najprije onima u atriju, a potom onima u bazilici. Nakon još nekih obrednih vlastitosti, svečana procesija ide prema oltaru; đakon postavi Evanđelistar na pripravljeni tron. Papa zapjeva pjesan Slava Bogu na visini, nakon čega se nastavlja slavlje euharistije.

Promjene koje se uočavaju u obnovljenome obredu početka i završetka svete godine prenose pozornost sa zida na vrata, kako bi ona mogla biti doživljena u bogatstvu svoga biblijskoga, teološkoga i obrednoga značenja, te da bi se naglasila njihova simbolička vrijednost u pastoralnim inicijativama jubileja. Pojednostavljenje obrednih gesta otvorilo je prostor novim sadržajima i novim značenjskim naglascima. Dio postajne liturgije u predvorju bazilike biva znakovit i po navještaju evanđeoskoga odlomka (Lk 4, 14-25) u kojemu odzvanjaju Isusove riječi: »Duh Gospodnji na meni je… on me posla navijestiti godinu milosti Gospodnje…«. Urešavanje svetih vrata također služi da bi se jasnije istaknulo njihovo kristološko značenje, a svečano pokazivanje Knjige Evanđeljâ stavlja Krista, Riječ živoga Boga, u središte življenja jubilejske godine te objavljuje da je (nova) evangelizacija temeljna zadaća Crkve u novome tisućljeću. U otvaranju jubileja 2000., nakon pokazivanja Evanđelistara znakovito je bilo čuti svečani zvuk roga, s jasnim podsjetnikom na način kojim je u Starome zavjetu proglašavan početak jubilejskih godina, a zvuk glazbala s afričkoga kontinenta dao je osjetiti univerzalnost Kristova djela spasenja i sveopće poslanje Crkve.

Obredni elementi koji su prestali biti govorljivi životu današnjih vjernika, izostavljeni su, a uneseni su novi koji, stavljajući u središte Krista i poslanje Crkve, smjeraju prema spoznaji da se jubilejska godina ne otvara samo pred vratima vatikanske bazilike i katedrala partikularnih Crkava, nego također u samim zajednicama vjernika i u duši svakoga pojedinca.  

Početak Jubilejske godine 2015./2016. u partikularnim Crkvama

Čuvajući simboličku vrijednost vrata i nastojeći otkriti izazove poslanja Crkve danas, Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije priredilo je Priručnik za slavlje Jubileja s Obredom otvaranja Vrata milosrđa u partikularnim crkvama za izvanredni jubilej milosrđa 2015.–2016. Nakon što, na svetkovnu Bezgrješnoga začeća blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2015. papa Franjo u bazilici sv. Petra u Vatikanu otvaranjem Svetih vrata dadne početak jubilejskoj godini, u nedjelju koja slijedi, 13. prosinca, u katedralama (i drugim crkvama od posebnoga značenja) bit će u posebnome slavlju otvorena Vrata milosrđa. Ciljevi toga slavlja mogu se sažeti u tri razine: a) očitovati otajstvo Boga, bogatoga milosrđem i sućutnošću prema čovjeku, ostvareno u otajstvu Krista, licu Očeva milosrđa (usp. Lice milosrđa, 1); b) prepoznati Krista kao jedina vrata kroz koja se ulazi u spasenje i kao jedini put k Ocu; c) potaknuti na trajno hodočašćenje Crkve prema Kristu, kako bi hod prema Kristu postao formom kršćanskoga življenja.

Samo je slavlje raščlanjeno na pet obrednih trenutaka: postaja (statio) u nekoj obližnjoj crkvi ili na drugome prikladnome mjestu u blizini katedrale; procesijski hod prema katedrali; otvaranje Vrata milosrđa i ulazak u katedralu; spomen krštenja; slavlje euharistije. U postajnome slavlju odzvanja navještaj odlomka iz Evanđelja po Luki (15, 1-7) o radosti zbog izgubljene ovce: »Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.« Jubilej, dakle, vodi k obraćenju, povratku u Očev dom i njegov zagrljaj.

Posebno znakovit može biti obred otvaranja Vrata milosrđa: dok se vrata otvaraju, biskup govori: »Ovo su vrata Gospodnja: kroz njih ulazimo da bismo zadobili milosrđe i oproštenje.« Nakon što se vrata otvore, biskup stupi na prag katedrale te svečano podigne i pokaže puku Evanđelistar, riječ Očeva milosrđa. Krist se u toj gesti očituje kao onaj koji otvara vrata Očeva milosrđa i kao jedini put k Ocu. To potvrđuje i pjesma koja prati to očitovanje Božjega milosrđa: »Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz mene uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.« (usp. Iv 10, 9)

Procesija kojom se ulazi u katedralu na drugi način preriče tu istu objavu: na čelu procesije, iza poslužitelja koji nosi križ, ide mjesni biskup noseći svečano Evanđelistar, dok u Crkvi odjekuje pjesma: »Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!« (Fil 4, 4-5), što je ulazna pjesma Treće nedjelje došašća. Krist se u svojoj riječi očituje kao put Crkve i svjetlonoša vjernicima na svim njihovim životnim putovima, a vjernička radost postaje potvrdom vjerodostojnomu življenju Radosne vijesti.

Za kršćanina prelazak preko praga crkve/katedrale priziva na onaj prvi ulazak u crkvu i na otajstvenu pritjelovljenost Crkvi, u kojoj se susreće Krista na najautentičniji način, u jasnoći njegova lica i darežljivosti njegova spasenja. Zato ovo jedinstveno slavlje, po ulasku u katedralu, susreće novi trenutak: spomen na sakrament krštenja.

Za življenje tih milosnih trenutaka poticajne mogu biti riječi pape Franje, izgovorene u Katehezi na općoj audijenciji u srijedu 18. studenoga 2015.: »Pred nama su vrata, ali ne samo sveta vrata, već i ona druga: velika vrata Božjega milosrđa – a to su jedna lijepa vrata! – koja dočekuju naše kajanje nudeći milost njegova opraštanja. Ta su vrata širom otvorena. ­Treba nam samo malo hrabrosti da bismo prešli preko njihova praga. Svaki od nas ima neki teret na duši. Svi smo grješnici! Okoristimo se tom proslavom koja je pred nama i prijeđimo prag Božjega milosrđa, milosrđa Onoga koji se nikada ne umara opraštati, nikada se ne umara čekati nas! Gleda nas, uvijek je uz nas! Samo hrabro! Uđimo kroz ta vrata!«

Vrata milosrđa: ulazak i izlazak

Svečani ulazak vjernika u katedrale i svetišta u slavljima Izvanrednoga jubileja milosrđa prigoda je za ponovni susret s Bogom i njegovim milosrđem. On koji je bogat milosrđem, radosno prima svakoga tko mu se vrati, tko mu pristupi i iz dna srca zaželi ljepotu njegova očinskoga zagrljaja i blizine. Vjerujem da će jubilejska slavlja pobuditi mnoge odluke o povratku Ocu i ulasku u njegov dom. No, iskustvo njegove blizine ne lišava nas hrabrosti izlaska i odgovornosti poslanja koje je povjereno svakomu kršćaninu.

Evanđeoska prispodoba o milosrdnome ocu (Lk 15, 11-32), šire razmatrana u prilogu mons. Šaška, može biti razmatrana i u slici vrata Očeva milosrđa. Sva dramatika odlaska i povratka mlađega sina vraća pogled na vrata: on odlazi preko praga, napušta očev dom, a na kraju žudi za njim, ali se osjeća nedostojnim ući u slobodu i radost koju je imao kod Oca. Stariji sin, zatečen očevim milosrđem, ostaje na pragu. Nema hrabrosti ući u gozbenu dvoranu. Likovna ga umjetnost rado pokazuje naslonjena na dovratak, na pragu očeva doma. Ostao je uvijek ‘na pragu’: nije imao hrabrosti izaći iz redovitosti života. Sve je podvrgnuo ustaljenosti koja se prometnula u beživotnost. Stariji je sin »u svome svijetu«, u svojim brigama, ali u osnovi ne zna živjeti. »Kada se postane robovima vlastitih pravila, pa bila ona i sveta, više se ne zna živjeti, gubi se veza sa životom« (M. Rupnik). Stariji sin ni Očevu ljubav nije doživljavao kao dar, smjestio ju je u okvir dužnosti te nije vidio ništa što bi bilo povrh redovitosti; nije imao smjelosti istupiti i očitovati ljubav, nužnu da bi ‘izgubljeni brat’ bio ponovno nađen, primljen u očev dom. Očev ‘istup’ očituje kako ljubav ‘izlazi’, napušta prag i traži izgubljene. Stoga je stariji sin, koji ostaje na pragu, nerijetko vjerna slika ‘ukućana’ Crkve. S tim mislima papa Franjo često poziva na hrabrost za Crkvu koja izlazi.

»Crkva koja ‘izlazi’ zajednica je učenikâ misionarâ koji preuzimaju inicijativu, koji se uključuju, koji prate. Koji daju ploda i raduju se. […] Takva zajednica osjeća neiscrpnu želju da pruži milosrđe, plod svoga vlastitog iskustva beskrajnoga Očeva milosrđa i snagu njegova širenja.« (Evangeliigaudium, 24) »Jubilej znači velika vrata Božjeg milosrđa, ali i mala vrata naših crkava koja su otvorena da Gospodin može ući – odnosno, mnogo puta, da može izaći – kada je zatočenik naših struktura, naše sebičnosti i tolikih drugih stvari. Gospodin nikada ne ulazi na silu: i on traži dopuštenje da uđe. U Knjizi Otkrivenja se kaže: ‘Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom’ (3, 20). Ali zamislimo Gospodina koji kuca na vrata našeg srca!« (Kateheza, 18. studenoga 2015.).

Ante Crnčević

(www.hilp.hr ǀ ŽIVO VRELO 12-2015)