U zemlji dječjih osmijeha

„Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu“ geslo je Družbe Kćeri Božje ljubavi kojoj pripadam. U pripremama za odlazak u Ugandu, u želji da bolje upoznam mjesto moga budućeg boravišta, pronašla sam da je geslo te zemlje „Sve za Boga i moju zemlju“. Sličnost s geslom moje Družbe dala mi je veliku nadu i ohrabrila me i potaknula na otvorenost prema narodu u koji idem.

Mi, Kćeri Božje ljubavi, imamo već tri kuće u Ugandi. Dvije su u Mbararskoj nadbiskupiji, u Rushooki i Kagandu, i treća je u Kampalskoj nadbiskupiji, u Kampali. Pripadam zajednici Srca Isusova u selu Kagando, u blizini grada Mbarare. To je naša drugo-otvorena zajednica i kuća formacije za naše novakinje i kandidatice. Povjerena mi je dužnost redovničke formacije kandidatica. Trenutno nas je šesnaest u kući. Mnoge djevojke povremeno dolaze k nama kako bi upoznale naš način života. Možemo reći da je Uganda bogata i svećeničkim i redovničkim zvanjima. Bogoslovna sjemeništa su puna, ali unatoč tome nema dovoljno svećenika zbog brzog rasta Katoličke Crkve te su mnoge župe mjesecima bez svete mise. Katehete su ovdje od velike pomoći, predvode nedjeljno bogoslužje bez svećenika i pripremaju mnoge za primanje sakramenata.         

Ono što su sestre, uz pomoć dobročinitelja, učinile u ovih petnaest godina, koliko su ovdje, doista je zadivljujuće. Školovanje više stotina djece, izgradnja kuća siromašnima, hranjenje gladnih, liječenje bolesnih, poučavanje neukih, djelovanje na župama, posjete zatvorenicima… Sada, nakon petnaest godina, sestre znaju reći da se Uganda dosta promijenila na bolje. Poboljšan je životni standard ali je još uvijek jedna od najsiromašnijih zemalja u svijetu. Kao i mnoge druge zemlje Afrike, Uganda nema srednjega sloja, ima samo iznimno bogate i iznimno siromašne obitelji. Većina stanovništava, 80%, bavi se poljoprivredom i obično ono što zarade dovoljno je samo za njihovo preživljavanje.

Prije moga odlaska, očekivanja su bila raznorazna i predrasude mnoge. Ugandu, kao i cijelu Afriku, poistovjetila sam s pojmom siromaštva i bijede, gladi i bolesti, nevjere ili praznovjerja. Moje petomjesečno iskustvo ovoga „Bisera Afrike“, kako obično nazivaju Ugandu, donekle je potvrdilo moja očekivanja i neke predrasude, ali mi je, također, otvorilo srce i oči za nove spoznaje i za mnoga bogatstva ove zemlje. Uganda je doista prekrasna zemlja, puna prirodnih ljepota: jezera, planinski lanci, rijeke… Iako je klima tropska, temperature su umjerene te je vrijeme jako ugodno kao kod nas u proljeće. Zelenilo je svuda oko nas, jedino se trava suši. Kažu da će tako ostati i nakon ovoga dužeg sušnog razdoblja od svibnja do rujna. Ovdje se tijekom godine izmjenjuju dva sušna i dva kišna razdoblja. Zemlja je jako plodna. Još nismo uspjeli potošiti sve od zadnje berbe, a već stižu novi plodovi: matoke (banane za kuhanje), kasava, proso, krumpir, grah, mahune, kikiriki, kupus, luk, rajčica, tikva… O voću da ne govorim. Istina da nemamo jabuka ili šljiva, ali zato u obilju imamo: banane raznih vrsta, ananas, papaju, avokado, mango, hljebovac, marakuju, naranče… Naravno, u sve to potrebno je uložiti dosta materijalnih sredstava i puno truda. Sve se radi ručno. Nema ovdje traktora, a i volovi su rijetki. Ono što me žalosti jest činjenica da mnogi nemaju niti zemlju niti uvjete kako bi nešto posijali i time prehranjivali svoju obitelj. Osobito je žalosno da u zemlji s 26% jezera, rijeka i izvora, većina stanovništva nema vodu ni za piće a kamoli za navodnjavanje onoga što su posijali. Do našega sela, oko 300 m od naše kuće, stigla je gradska voda još prije dvije godine, ali radovi su stali jer, kažu, nemaju novca. Hvala Bogu za kišna razdoblja i kišnicu koju možemo skupiti u velike cisterne. A što s onom većinom koja nema cisterne?! Isto je i sa električnom energijom. Lokalne vlasti obećavaju ali se ništa ne događa. Mi smo, uz pomoć dobročinitelja iz Amerike, prošli mjesec uspjeli instalirati solarnu energiju dovoljnu za svjetlo i neke manje električne naprave. Nije loša ta solarna energije, ali otkako je imamo ponestaje mi vremena.

Ugodno me iznenadila ugandska gostoljubivost, srdačnost, radost, iskrena zahvalnost i zadovoljstvo malim stvarima. Ovdje sam se u mnogim slučajevima uvjerila da ljudska sreća ne ovisi o materijalnom bogatstvu već o ljudskoj otvorenosti prema životu. Ništa izvana ne može nas učiniti sretnima, nikakva osoba, mjesto ili stvar, ako pravu radost ne otkrijemo iznutra. U ovih par mjeseci doživjela sam ljubljenje ruke, poklecanje ispred mene, naklone u znak zahvalnosti za male darovane stvari. Nenaviknuta na te geste osjećala sam se neugodno, ali u njima sam otkrila istinsku radost ljudi siromašnih duhom, ljudi koji u poniznosti i blagosti žive od primljenoga dara i svoju sigurnost temelje u Bogu dobrote i milosrđa. I u situacijama nedaća ili očaja iz njihovih očiju isijava ljubav, nada i dobrohotnost. Oduševio me i uganski smisao za humor. U svakoj se prilici nastoje našaliti i uvijek rado prihvaćaju šale. Jako ih veseli kada pokušavamo govoriti njihovim lokalnim jezikom. U ovom dijelu Ugande govori se runyankore. Iako je engleski službeni jezik Ugande, većina ga ne zna, osobito stariji, ali i mnogi drugi koji nisu imali mogućnost školovanja.

Što reći o djeci?! Ova zemlja doista je bogata djecom. Ispred svake male ugandske kućice, obično napravljene od blata i često pokrivene samo slamom, može se vidjeti sedmero ili osmero djece. Iako često u poderanoj odjeći, možda i gladni, ali uvijek radosni. Kažu da je Uganda najmlađa nacija u svijetu, jer je skoro pola stanovništva ispod četrnaest godina. Kada nas djeca vide, uvijek nam mašu, trče prema nama, žele nas dotaknuti, a često očekuju i koji slatkiš. U ovoj zemlji dječjih osmijeha čovjek ne može ostati ravnodušan i prepustiti sve slučaju. Kao što reče Nelson Mandela: „Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možemo koristiti da bismo promijenili svijet“. Zato mnogi misionari i Crkva ulažu velike napore kako bi pružili djeci bolju budućnost kroz školovanje koje je ovdje za mnoge roditelje preskupo. Većina njih zaključi da je za dijete bolje raditi na polju kod kuće i osigurati si bar svakodnevnu hranu. Mnoga djeca su siročad zbog velike stope smrtnosti. Također, zbog neimaštine i raznih bolesti mnoge majke napuštaju svoju djecu i ostavljaju ih u domovima za djecu. Trenutno moja zajednica pomaže Dječjem domu Božanskoga milosrđa koji je osnovao vlč. Ivan Baptista Bashobora, svećenik Mbararske nadbiskupije. Dom je otvoren prije par godina i već broji 54 djece od nekoliko tjedana starosti do pet godina. Nažalost, budući da broj napuštene djece neprestano raste, počela je izgradnja i druge kuće.

Uganda je također zemlja duboke vjere u onozemne stvarnosti koju nitko ne može oduzeti. Bilo da su katolici, protestanti, muslimani ili pripadnici tradiconalnih religija, čvrsto se drže svojih vjerskih uvjerenja. Početkom lipnja imala sam priliku biti na misnom slavlju Ugandskih mučenika, sv. Karla Lwange i drugova, u Namugongu, svetištu u blizini glavnog grada Kampale. Tisuće vjernika pješačilo je i više od 10 dana iz svih krajeva Ugande kako bi odali počast tim velikim svjedocima vjere i učvrstili svoju vjeru u Isusa Krista. Mogli smo vidjeti sve uzraste u povorkama za Namugongo. Najdirljivije je bilo vidjeti starce sa štapom u ruci ili majke s malom djecom na leđima. Ove je godine Mbararska nadbiskupija, na čelu s preuzišenim nadbiskupom Paul Bakyengom, animirala to veliko slavlje. Nadbiskup se nije ustručavao pozvati političke dostojanstvenike da, poput Ugandskih mučenika, u svojim odlukama uvijek stave Boga na prvo mjesto, a sve nas druge pozvao je da ne propustimo priliku u ovoj Godini vjere obnoviti svoju vjeru u Boga čitanjem i meditiranjem Svetoga pisma i Katekizma Katoličke Crkve. Misno slavlje trajalo je više od četiri sata, ali veličanstvenost afričke litugije, pjesme, ples, toliko obuzmu čovjeka da uopće ne gleda na sat već moli i uživa u blagodatima Gospodnjim. Od prvog dana moga boravka u Ugandi, doživljavam euharistijsko slavlje doista kao slavlje. Nema svete mise bez pjesme, bubnjeva, šejkera, pljeskanja a često i plesa. I nema razlike u spolu ili dobi, svi su u pokretu. Afrikanci se rađaju s ritmom. Iako im stariji ne daju instrumente, djeca od dvije godine sjede na podu i udarajući u pravom ritmu pretvaraju ga u svoj bubanj.

Dragi ljubitelji misija, Krist svoje učenike prepoznaje po ljubavi darovanoj potrebitima, a ljubav je dosjetljiva i ima mnoge oblike. Molitva, volontiranje ili materijalna podrška, sve to potrebno je ovoj zemlji, ovome narodu. Nitko ništa u životu nije zaslužio, sve smo dobili besplatno iz nježne ruke dobroga Boga. Ako smo u životu dobili više zdravlja, više vremena, više materijalnih sredstava nego drugi, podijelimo to s drugima u radosti pa makar i sa svojim susjedima. A znate da Bog voli radosna darivatelja.

s. M. Marta Čović, FDC