Probudite svijet

U sklopu održavanja Godine posvećenoga života u Rimu je od 15. do 19. rujna 2015. godine održan prvi svjetski susret za mlade redovnike i redovnice i Bogu posvećene osobe pod geslom „Probudite svijet“. Susret je okupio više od 5000 redovnika i redovnica iz 500-tinjak različitih zajednica i 125 zemljama, a započeo je 15. rujna na Trgu sv. Petra u Vatikanu molitvenim susretom.

Svim okupljenima tada je svoj pozdrav uputio prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i društva apostolskog života S. Em. JoãoBrazCard. de Aviz riječima: “Želimo odmah poći k Njemu, Isusu Kristu, zajedno kao Njegovi učenici, i kao sinovi i kćeri naših utemeljitelja i utemeljiteljica, dopuštajući sebi da nas On zavede, kao u prvim trenutcima našega poziva.” Kardinal Braz de Aviz je pozvao mlade redovnike i redovnice da slušaju “Rijeć Božju srcima sinova i kćeri, uvijek s pouzdanjem i bistrinom, osobito ako to težimo živjeti u našim životima."

"Samo hrabro, budite snažni! Ustrajte, budite vjerni! Donosite ploda, probudite svijet!" Tim je pozivom na bdjenju na Trgu sv. Petra predvoditelj bdijenja mons. Joséa RodríguezaCarballa, OFM, nadbiskupa tajnika CIVCSVA, započeo Svjetski susret mladih Bogu posvećenih osoba.

Dnevni red seminara započinjao je u auli sv. Pavla zajedničkom molitvom u 8.45 sati nakon koje su uslijedila predavanja te radionice sa euharistijskim slavljem, a zatim je slijedio večernji program koji su sudionici mogli sami odabrati. Svaki dan seminara imao je svoju okvirnu temu na kojoj su se bazirala predavanja dotičnog dana.

Prvi dan seminara, 16. rujna, bio je obilježen govorom o pozivu. S temom „Probudite svijet: evanđelje, proroštvo, nada“ mladim se posvećenim osobama obratio prefekt Kongregacije S. Em. JoãoBrazCard. de Aviz. U središtu predavanja bila je novost života koju su posvećene osobe pozvane utjeloviti kao odgovor na Božji poziv. „Crkva nas“, objasnio je, „poziva na duhovnost zajedništva, na kulturu susreta, u kojoj brat i sestra s kojima slijedimo Isusa nisu samo naša 'najveća pokora', već postaju mogućnost da se Boga doživi konkretno jer nam brat i sestra omogućuju ljubiti.“

 Potom je José RodríguezCaraballo, OFM, tajnik Kongregacije, promišljao o temi „Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidite (Iv 1, 38-39)“. „Ne postoje specijalna zvanja“, istaknuo je pak mons. Carballo u svome istupu, „postoje samo specifična zvanja.“ Svatko je pozvan na osoban susret s Gospodinom i odgovoriti na njegov poziv surađujući s njim. Poziv na posvećeni život je specifičan poziv nasljedovati Isusa „izbliza“. Od Bogu posvećenih osoba „tražit će se da prekinu s prošlošću i sve dijele s Isusom: njegov način života, njegov put, njegovo poslanje i njegovu sudbinu“. Poziv nije neko „zanimanje“ ili „djelatnost“, to je nasljedovanje osobe, Isusove osobe. To je osoban poziv i slobodan odgovor, to je dar koji treba dijeliti s drugima, ostaje svjež i obnavlja se u mjeri u kojoj postaje sredstvo po kojem drugi mogu susresti Gospodina.

Nakon kratka odmora mladima se obratio i FabioCiardi, OMI, predavanjem pod naslovom „Poput olovke u Božjim rukama. Vođeni Duhom“. „Biti mladi znači biti otvoreni novom“, rekao je o. Fabio, „slobodni od predrasuda, neuvjetovani u darivanju, raspoloživi za Božju pustolovinu Duha, s Božjom budućnošću pred sobom, njegovim beskrajnim obzorima.“ To je poziv imati hrabrosti pouzdati se u Boga i pustiti se vodstvu njegova Duha, poput olovke, poput kista u rukama umjetnika. Kako to učiniti? „Slušati i živjeti Božju riječ“, objašnjava o. Ciardi, „razgovarati s njim, s ljubavlju, u molitvi; vježbati se u djelotvornoj ljubavi prema svima, osobito prema siromašnima i posljednjima.“

Posljednje je predavanje, naslovljeno „Crkva na mjestu slušanja i sastanka“, prezentiralsMary Melone, SFA, rektorica Papinskog sveučilišta Antonianum. Prihvatiti poziv u Crkvi i za Crkvu, biti svjesni da svaki poziv „treba druge“, da ono što se prima pomaže rasti u zahvalnosti i čuva se od napasti da živimo poziv „individualistički“, dodala je s. Mary, zaključivši svoje izlaganje snažnim pozivom na suodgovornost: „Crkva je naše mjesto gdje nas Gospodin neprestano poziva da preuzimamo na sebe odgovornost za izgrađivanje zajednice. Kakvu Crkvu mi izgrađujemo?“

Nakon završetka svih izlaganja prisutni su mogli iznijeti svoja razmišljanja o postavljati pitanja.

Tema drugoga dana bila je „U srcu zajedništva“. Tada je mlade Bogu posvećene osobe u dvorani Pavla VI. u Vatikanu posjetio i svoju im riječ uputio papa Franjo. Izaberite pravu slobodu koja dolazi od Duha, a ne od svjetovnosti, gajite velike snove prema Bogu, imajte srce koje plamti od ljubavi, poručio je Sveti Otac mladim Bogu posvećenim osobama. Započevši govor, papa Franjo se u svojim mislima sjetio Sirije naglasivši kako su njezini stanovnici mučenici našega vremena. Nakon što je svoje misli upravio prema današnjim mučenicima u Iraku i u Siriji, Papa je odložio svoj pripremljen govor te se izravno obratio mladima otvorivši se njihovim pitanjima. Pritom je kazao da je prije nekoliko dana primio malen križ koji je u ruci držao irački svećenik ubijen zato što se nije želio odreći Isusa.

Svim mladima zauzetima u produbljivanju svojega zvanja Sveti je Otac preporučio da ne miruju u udobnosti posvećenoga života koji je sastavljen samo od stroga poštivanja zapovijedi i pravila. Posvećeni život može biti neplodan, kada nije proročki, kada nije dopušteno sanjati. Poštivanje pravila ne treba biti strogo. Ako je strogo, onda nije poštivanje, nego osobno samoljublje, odnosno traženje sebe uz osjećaj da smo bolji od drugih. Potom ih je pozvao da se čuvaju ogovaranja koje je teror današnjeg vremena jer se njime baca bomba koja razara dok onaj o kojemu se govori nije dana mogućnost da se brani. 

Papa se potom osvrnuo na kulturu privremenosti koja je ušla u Crkvu, u redovničke zajednice, u obitelji, i u brak zaboravljajući pritom kulturu konačnosti. „Bog je svojega Sina poslao zauvijek! Ne privremeno, samo jednom naraštaju ili jednoj zemlji, nego svima. Svima i zauvijek“, istaknuo je Papa.

Govoreći o evangelizaciji, Papa je istaknuo da evangelizirati ne znači samo uvjeriti, nego svjedočiti da je Isus Krist živ. A svjedočanstvo se može dati samo životom, a ne nikakvim znanjem. Možeš učiti, ali sposobnost za grijanje srdaca ne dolazi iz knjiga, već iz tvoga srca.

Nakon susreta sa Svetim Ocem održana su još dva predavanja: predavanje pod nazivom „Živjeti zajedno i biti ujedinjeni: biblijski korijeni bratstva“ koje je održao Paul Bere, SJ, te predavanje naslovljeno „Crkva u Betaniji. Obitelj, vjera, svjedočanstvo“ predavačice Junkal Guevara, RJM. Kako je lijepo i kako je dobro kao braća zajedno živjeti. „Je li moguće stvarno živjeti riječi iz Psalma 133“, pita se pater Paul, u svojem izlaganju kojim je započeo dan posvećen temi bratskog života. Bratstvo je dinamičan dar čije je osnovno obilježje osjetiti se odgovornim za drugoga. Riječi toga psalma izražavaju sigurnost da je bratska ljubav moguća, da nema potrebe da se temelji na krvnim vezama, vezama nacionalnosti ili simpatije: bratstvo se gradi. Ako Crkva kao Božja obitelj u mnogostrukosti svojih darova želi vidljivi znak toga otajstva objavljenog u Kristu Isusu, posvećeni život služi kao svjetlo svjedočanstva u svakodnevici: „Posvećene osobe postaju, tada, po pozivu, konkretan znak milosti ponuđene ljudskomu rodu radi izgrađivanja bratskih odnosa. Nije li možda jedini način na koji se može živjeti bratstvo u posvećenom životu jednostavno biti ono što jesmo: braća i sestre“, pitao se pater Paul Bere.

O Crkvi kao obitelji govorio je Junkal Guevara, RJM, referirajući se na Betaniju, kuću Marte i Marije i Lazara. Iskustvo Crkve združeno u Božje prijateljstvo, koju je sazvao Isus Krist, predstavlja Betanija koja nije toliko zemljopisno mjesto koliko teološko. Nakon uskrsnuća, naime, rađa se bratstvo koje se ne temelji na rodbinskim vezama, već na Isusu Kristu koji sve čini braćom. Betanija je također Crkva u misiji, „u izlasku“, Crkva koja postoji za svijet jer u njoj postoji i mora postojati spasenje.

„Nade i tjeskobe svijeta“ bila je tema trećeg dana seminara. Prvo predavanje pod nazivom „Poslanje kao mistika. U svjetlu Pisma“ održao je AndrzeyWodka, CSSR. „Što danas znači živjeti poslanje kao mistiku približavanja?“ pitao se o. Andrzej. Postoji „svakodnevna“ mistika koja se sastoji u tome da se pokrenemo i pođemo ususret drugomu prihvaćajući ga i pomažući mu, tražeći njegovo dobro. Približavajući se bližnjemu, susreće se Boga i drugoga se doživljava kao brata. Ta mistika, ipak, kaže Wodka, traži različite elemente, među ostalim „hrabrost zajedništva, za koju moramo biti stručnjaci“; traži nadalje misionarsko i pastoralno obraćenje, koje dovodi do susreta, do prihvaćanja i uzajamne potpore. U jubilarnoj godini koja započinje „mi posvećene osobe moramo biti stalni i jednostavni 'živ spomen' toga vječnoga Očeva zagrljaja sa svojom djecom“.

Potom je predavanje naslovljeno „Misija posvećenog života Crkve danas: društveno-ekološki odnos“ održala Maria Inés VieiraRibeiro, MAD, a FabioCiardi, OMI, govorio je o temi „Prolaziti svijetom čineći dobro. Instrument Božje ljubavi“. Poslanje posvećenoga života danas je društveno-ambijentalna zadaća, objašnjava Marija Inés Ribeiro u svome izlaganju stavljajući naglasak ne toliko na ono što se mora učiniti koliko na to kakvi trebamo biti. Misionar je „prijateljska, ljubavlju prožeta, proročka i kritička prisutnost, kadra očitovati Božju ljubav i milosrđe u svojim djelima, riječima i životnom svjedočanstvom“. Prijeko je potrebna obnova posvećenoga života (prilagoditi karizme urgentnostima sadašnjega trenutka) kao i proročko zauzimanje (živjeti zajedništvo koje rađa zajedništvo, živjeti u skladu sa stvorenjem, činiti da život raste).

Na kraju prijepodneva o. FabioCarti pozvao je mlade da nasljeduju primjer svojih utemeljitelja i utemeljiteljica, muškaraca i žena sposobnih „uočiti vrijednosti tamo gdje drugi vide samo nevrijednosti, prepoznati ljepote tamo gdje ih drugi nisu kadri zamijetiti“. Od svih se traži ista kreativna sposobnost, odvažnost i poduzetnost utemeljiteljâ, sposobnost poznavati i shvatiti društvo u kojem se živi, raditi zajedno kako bi se dalo odgovore na čovjekove potrebe. „Nemamo samo veliku povijest za pripovijedati“, zaključuje o. Ciardi citirajući sv. Ivana Pavla II., „već također veliku povijest za izgrađivati.“

Popodnevni rad započinjao je u 16 sati, a održavao se po skupinama na različitim lokacijama u Vatikanu i Rimu ovisno o jezičnoj skupini. Sudionici su mogli izabrati jezik na kojem će se slušati seminar, a ponuđeni jezici bili su talijanski, engleski, španjolski, francuski i portugalski. Bile su to radionice gdje su posvećeni razmjenjivali svoja iskustva prema zadanoj temi toga dana. Nakon radionica u 18.15 sati slavila se sveta misa na mjestima organizacije radionica.

Mladi Bogu posvećeni mogli su izabrati gdje će provesti večernji program. Naime, večernji program seminara bio je organiziran na različitim lokacijama Vatikana i Rima. Program je bio organiziran u kontekstu svjedočanstva pod zajedničkim geslom „Put“, koji je bio razdijeljen na tri dijela: „ Put objave“ u sklopu kojeg se moglo nazočiti programu održanu u crkvi S. Maria inTrivio ili u bazilici S. Bartolomeoall´IsolaTiberina; „Put susreta“ s programima održavanima u siromašnim četvrtima Appio i Nomentano, u institutu San Gallicano ili na mjestima Caritasa Rima; „Put ljepote“ koji se otkrivao promatrajući Vatikanske muzeje ili u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u bazilici S. Andrea della Valle, bazilici S. Maria inViaLata ili bazilici Di San Marco.

U petak, 18. rujna, večernji je program za sve sudionike seminara bio organiziran kao zabavno-glazbeni program sa svjedočanstvima redovnika i redovnica na Trgu svetoga Petra u Vatikanu.

Seminar je završio u subotu 19. rujna kada je na jutarnjem susretu u auli sv. Pavla održana diskusija na kojoj su prefekt Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života S. Em. JoãoBrazCard. de Aviz te tajnik Kongregacije José RodríguezCaraballo, OFM, odgovarali na postavljena pitanja. Nakon diskusije uslijedila je svečana sveta misa u bazilici sv. Petra koju je predvodio prefekt S. Em. JoãoBrazCard. de Aviz uputivši mladim redovnicima i redovnicama te Bogu posvećenim osobama ohrabrujuće riječi te ih pozvao na radosno svjedočenje. Pozvao ih je da nikada ne zaborave na trenutak kada su su osjetili Božji poziv i da se tom trenutku uvijek vračaju jer sve prolazi, sve se mijenja, ali on uvijek ostaje. Rekao je da će dolaziti krize, ali ih je ohrabrio da nikada ne odlaze od Krista koliko god bilo teško jer On nikada potpuno ne napušta, On se uvijek vraća.

(www.redovništvo.hr)