Euharistijsko slavlje u Zagrebačkoj katedrali, treće nedjelje Došašća i o spomendanu bl. Drinskih mučenica 15. prosinca, predvodio je pomoćni biskup Ivan Šaško. Uvodeći u slavlje te nedjelje radosti, koja poziva: „Radujte se, jer je Gospodin blizu!“, spomenuo je i blaženu s. Julu i susestre mučenice, kojima su vjernici sačuvali spomen pod imenom Drinske mučenice. Posebno je pozdravio nazočne sestre, članice Družbe Kćeri Božje ljubavi, zahvalio im za sav njihov trud i ugrađenost u život Crkve te za svakidašnju prisutnost i služenje u zagrebačkoj katedrali. One svojim služenjem upućuju na svjedočanstvo koje je nosilo mučenice u njihovu svjedočenju radosti vjere. Biskup je pozdravio i prisutnog don Antu Bakovića, živoga svjedoka događaja mučeništva sestara na obalama Drine i gorljivog promicatelja života u brzoj rijeci suvremenih neosjetljivosti za najveći dar.

Iz homilije biskupa Ivana Šaška

Nije lako biti prorok: pozvan od Boga naviještati Istinu, onu koja mu ne pripada i dolazi odozgor; istinu koja uznemiruje slušatelje; poznavati put, ali ne i postaje na tome putu, nepredvidivosti; znati odakle se polazi i što je cilj i moći samo usmjeriti one koji te pitaju. Zato Isus odgovara odgovorom koji je Ivan očekivao; Isus odgovara znajući da će Ivan razumjeti i osjetiti radost koja mu daje snagu i dalje gubiti i – doslovno – izgubiti glavu za ono za što je davno ‘izgubio’ srce; za onoga komu se posve predao. (…)

Svatko je stavljen pred izbor: biti trska koja se ljulja, nestalna i nesigurna; biti dio isprazne pojavnosti, smjestiti sebe među pametnije i bolje, zaslužnije i sposobnije (u ljutnji, ako se nešto ne odvija kako je zamislio) ili poslušati čežnju koja se ne sablažnjava Isusovim pozivom, spreman suočiti se sa svime i svima koji žele zatomiti kršćanski, katolički proročki glas. Mi poznajemo Onoga koji je došao i koji dolazi, i koja je cijena njegova prihvaćanja. (…)

Blažene sestre Kćeri Božje ljubavi, čije su živote drugi htjeli utopiti u hladnoći i tami riječnih voda, kojima je ‘pustinja duše’ namijenila patnju i poniženje, postale su ljiljani koji cvatu za Crkvu, za naš i za sve druge narode. Bila im je nakana ugasiti njihove živote, ali su, i ne sluteći, posijali mladice života. Uronjene u tamu voda, sestre su uskrsnule na slavu, ostavivši nam poveznicu s našim krštenjem. Jer, svako je krštenje umiranje grijehu i preporod na novi život. Neizrecivoj muci dâna je slava i divota ljepša od Karmela i Šarona. One su na zemlji vidjele Gospodina koji je ušao u njihove živote i koji im je dao snagu da ukrijepe ruke klonule i učvrste noge klecave (usp. Iz 35). Po tome su i nama ostavile ohrabrenje, a kao blaženice, i svoj zagovor. (…)

U sestrama mučenicama osobito je vrijedna vjernost Kristu, Crkvi, svojoj vjeri. Postoji opasnost da postanemo nemarni i ravnodušni. Njihova vjernost jest nadahnuće za obnovu naše vjernosti u obiteljima, u zajednicama, u društvu. Kada nam se čini da je nešto teško ili da nije važno, u mučeništvu pronalazimo odgovore. Posebno je važno ne odustati od prenošenja vrednota života, zauzetosti za život koja neće prezirati roditeljski poziv. Iz toga je po sebi razumljiva briga o odgoju djece i mladih, briga za najpotrebnije. I jednomu i drugomu su se sestre mučenice i same posvetile. Osim toga, njihova je žrtva zalog mira i susreta među ljudima, narodima, religijama i kulturama. Njihov zemaljski završetak zacijelo odjekuje posebno u srcima poniženih, obeščašćenih, silovanih žena. Nemojmo prestati moliti ne samo za žene koje su prošle kroz tu gorčinu i strahotu, nego kao vjernici ne zaboravimo pomoći, zalagati se, učiniti društvo osjetljivijim za najranjivije. Kada budemo obeshrabreni, zastanimo. Vidjet ćemo da se titraj s Mrtvoga mora nije umrtvio, da tama Drine nije ugasila svjetlo.