Proslava spomendana u rodnoj župi blažene s. Jule u Starom Petrovom Selu
Naša radost i ponos
Izvješće Višnje Mikić
U župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu 15. prosinca 2012. upriličena je središnja proslava spomendana bl. Jule Ivanišević i njezinih susestara u Požeškoj biskupiji. Na euharistijskom slavlju, koje je prevodio požeški biskup mons. Antun Škvorčević, bili su prisutni svećenici Novokapelačkog dekanata, sestre Kćeri Božje ljubavi iz Zagreba na čelu s provincijalkom s. Elvirom Tadić te brojni župljani i vjernici okolnih župa, među kojima i skupina pješaka iz župe Kraljice sv. Krunice u Novoj Gradiški.
Biskup se u homiliji poslužio istinitim primjerom jedne Hrvatice koja se svojim odlaskom i tridesetogodišnjim boravkom u Njemačkoj „odmetnula od svega svoga, odrekla se roda i Boga te ne zna ni sama čija je konačno postala“. Zatim je istaknuo da je i bl. Jula krenula u svijet, postala redovnicom, živjela u Sarajevu i na Palama u teškim vremenima, te je 1941. zajedno sa susestrama podnijela mučeništvo u Goraždu. Ona se nije odrekla ni Boga ni roda, nego se na Isusovu riječ u evanđelju odrekla same sebe, uzela svoj križ, posve mu bila vjerna, nije ga zanijekala na ovome svijetu i zato joj je Krist udijelio nebesku slavu.
Sestra Jula je postala naša radost i ponos, osobito nakon što je službeno proglašena blaženom. Po krštenju se odjenula u svjetlost, zato je mrak mržnje nije mogao progutati – pobijedila ga je Svjetlom, Isusom Kristom. Na njoj se ostvarila Pavlova riječ da nas ništa ne može rastaviti od Krista, pa ni sama smrt, jer smo krštenjem ušli u zajedništvo njegove ljubavi, jače od smrti. Po toj se ljubavi u nama ostvaruje njegova „nadmoćna pobjeda“. Na temelju Julina primjera, biskup je potaknuo vjernike da provjere svoju vjernost Kristu i Crkvi, da imaju hrabrosti odreći se sebe, svojih sebičnosti i nemoći, a ne Boga i roda. Neka po zagovoru Blaženica hrabro nose svoj svakodnevni križ, čvršće prianjaju uz Krista u braku i obitelji, u odgoju djece i mladih, u politici i gospodarstvu, te se tako svrstaju među one kojih se Isus na kraju neće posramiti, nego će ih uvesti u puninu svoga života.