U Sarajevu je 15. prosinca u crkvi Kraljice svete krunice, samostanskoj crkvi sestara Kćeri Božje ljubavi, svečano proslavljen spomendan blaženih Drinskih mučenica. Misno slavlje u ovoj crkvi, koja je ujedno i svetište blaženih Drinskih mučenica, predvodio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran uz koncelebraciju 20 svećenika. Uz veći broj vjernika i sestara Kćeri Božje ljubavi, ovom misnom slavlju pridružile su se i sestre drugih družbi te bogoslovi Franjevačke teologije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta. U ime zajednice sestara Kćeri Božje ljubavi pozdrav provincijalu fra Lovri i svim prisutnima uputio je rektor crkve vlč. Mijo Nikolić.

Čestitajući sestrama Kćeri Božje ljubavi i drugim prisutnim redovnicama i redovnicima, svećenicima i štovateljima bl. Drinskih mučenica ovaj blagdan, fra Lovro je u prigodnoj propovjedi dao primijetiti da se spomendan blaženih Drinskih mučenica slavi na samom početku Godine posvećenoga života i da je to idealna prilika i poticaj zagledati se u stupanj zrelosti svoje osobne posvećenosti i ostvarenje njegovih najvažnijih ciljeva.

Iz homilije fra Lovre Gavarana

Podsjećajući prisutne na tri glavna cilja redovničkog života, o kojima govori papa Franjo, a to su: „sa zahvalnošću gledati na prošlost, oduševljeno živjeti sadašnjost i s nadom prigrliti budućnost“, fra Lovro je kazao da „mi s neizmjernom zahvalnošću možemo gledati na našu prošlost. Nije ona nikome bila laka, ali je bila od Boga blagoslovljena. U teškim vremenima naše povijesti braća i sestre naših zajednica pokazali su se dostojnima svoga kršćanskoga i redovničkog imena i svoga poziva i ostavili nam u nasljedstvo slavnu baštinu i častan zadatak da nastavimo ići njihovim putem. Naše blaženice nisu htjele ići na sigurnija mjesta, niti su ih tražile. Željele su rasti, cvjetati i plodove davati ondje gdje ih je Božja Providnost posijala, jer su i pripadale Provinciji Božje Providnosti. U nastavku svoga razmišljanja fra Lovro je sve prisutne pozvao da po uzoru na ove blaženice, koje su u svoje vrijeme svojim požrtvovnim služenjem svjedočile Božju ljubav, i mi danas u svoje vrijeme svojim životom naviještamo Kristovu radosnu vijest. Na kraju misnoga slavlja fra Lovro je sve nazočne pozvao na molitvu za proglašenje ovih blaženica svetima. Tijekom svete mise pjevao je zbor franjevačkih bogoslova iz Sarajeva.

Naše su blažene mučenice s nadom prigrlile svoju vlastitu budućnost, kao i budućnost svoje Družbe i Crkve u cjelini. Nije bilo nimalo lako prigrliti krajnje neizvjesnu budućnost, pogotovo ne u vrijeme rata. Da su znale da će nakon rata doći još jedno dugo razdoblje progonstva u komunizmu, onda bi im bilo još i teže prihvatiti takvu budućnost.

Bez obzira na to, one su bile svjesne da je naša budućnost u Božjoj ruci. A ono „što dolazi od Boga, slađe je od meda“ – rekli bi naši stari. Pa i teški križ (bilo u vidu bolesti, bilo u vidu nesreće ili stradanja), ako smo svjesni da nam dolazi od Boga – možemo prigrliti s nadom da nam Bog upravo po tom križu nudi svoje spasenje. I njih je po križu mučeništva Bog doveo u svoje Kraljevstvo i učinio ih blaženima za sva vremena.

Njihov primjer neka i nama bude poticaj da budemo Bogu zahvalni za sve što smo doživjeli. Ne samo za ugodne trenutke nego i za patnje i trpljenja po kojima nas je Bog malo po malo pročišćavao i pripremao za sebe i za poslanje koje nam povjerava.

Poput naših blaženih Mučenica i mi smo dužni danas oduševljeno svojim životom naviještati Kristovu radosnu vijest spasenja, kao što su je one naviještale svojim požrtvovnim služenjem. Ako smo oduševljeni Isusom Kristom i Božjom ljubavlju, neće nam biti teško to oduševljenje svjedočiti ni u najtežim vremenima. A ako nam to ide teško, onda vjerojatno nismo dovoljno svjesni veličine časti i dara koji nam je Bog dao pozivajući nas u svoju službu. Molimo naše Blaženice da nas one zagovaraju kod Gospodina, kako bi nam prosvijetlio oči srca i dao nam svoga Duha, koji će po nama činiti čudesna djela u današnjem svijetu – na slavu Boga Oca i na vječno spasenje ljudi među koje nas Bog šalje.

Potaknuti svijetlim primjerom Blaženica prigrlimo s nadom budućnost koju nam Bog nudi. Budimo uvjereni u sretnu budućnost Kristove Crkve, jer joj je sam Krist obećao da je ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18).

Zanimljivo je da nam povijest sa svim očito pokazuje da se Crkva uvijek nakon teških kriza čudesno obnavljala i cvjetala. I danas su i redovništvo i cijela Crkva u krizi, ali to nas ne smije ni uplašiti, ni razočarati, nego nas samo treba probuditi i osvijestiti – da nismo mi oni koji spašavaju svijet, nego je to sam Bog, Stvoritelj i Spasitelj svoga stvorenja. Možda to Bog učini i po nama, ali ipak samo on čini velika i čudesna djela, a mi smo samo sredstva u njegovim rukama koja često puta više smetaju, nego što pomažu. Budimo mu upotrebljiva i prikladna sredstva, kojima će se rado služiti!

Mučeništvo je ustrajno svjedočenje vjere, nade i ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku – ne samo u času smrti nego i tijekom cijeloga života. Čas smrti je presudan, on je kruna života, ali će ostati vjeran samo onaj tko se trudio služiti Bogu tijekom cijeloga života.

Teolozi su djevičanstvo znali nazivati „bijelim mučeništvom“. Zato se časne sestre, kao i druge časne djevice, koje u svetom djevičanstvu ustraju do kraja života, nazivaju „bijelim mučenicama“. Klasično mučeništvo, tj. mučenička smrt podnesena iz ljubavi i vjernosti prema Bogu, jest uzvišeno svjedočanstvo vjere u Isusa Krista Spasitelja. Ali je isto tako uzvišeno svjedočanstvo vjere u Isusa i trajno svjedočenje ljubavi i vjernosti djevičanskim načinom života sve do smrti, po redovničkom zavjetu čistoće.

Slično bi se moglo reći i za druga dva redovnička zavjeta. Pa zar i siromaštvo nije polagano mučeništvo? U siromaštvu nema lagodna života. Ali ako ga prihvaćamo iz ljubavi prema Bogu, svjedočeći svoju privrženost Isusu, koji „oplijeni sam sebe uzevši lik sluge, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7) – to je također jedan vid mučeničkog svjedočenja, iako ga ne izjednačavamo s prolijevanjem krvi za Isusa.

Zavjet poslušnosti od nas zahtijeva da zaniječemo sami sebe i svoju slobodnu volju iz ljubavi prema Isusu i volji Božjoj. Stoga nam poslušnost ponekad izgleda i teža od fizičkog mučenja! Redovnik i redovnica, koji su iskreno i uvijek poslušni svojim poglavarima, ponekad su uistinu pravi mučenici. Takvi, ako dođu u priliku proliti i svoju krv za Isusa Krista, bit će u stanju i to prihvatiti jer su se odrekli samih sebe, potpuno se posvetivši Bogu.

Upravo to se dogodilo i s našim Mučenicama, Kćerima Božje ljubavi: živjele su sve do smrti u čistoći, siromaštvu, poslušnosti prema Bogu i svojim crkvenim i redovničkim poglavarima. Stoga one imaju dvostruki vijenac mučeništva: bijeli ljiljan djevičanstva i crvenu ružu krvi, prolivene za Isusa.

Ako netko, živeći svoj svagdanji život dostojno svoga kršćanskog imena i svog redovničkog poziva, dođe u situaciju da mora i mučeništvom posvjedočiti svoje opredjeljenje za Boga – Bog će mu dati tu milost da zaista ostane vjeran do kraja, kao što su do kraja ostale vjerne i naše blažene Mučenice.