Iz Izvješća s. Kate Trbara, FDC

U našoj crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i ove je godine bilo svečano na trodnevnoj pripravi i na sam spomendan bl. Drinskih mučenica, 15. prosinca 2013. godine. Opet su nas okupile one koje su životom pokazale što znači biti Božji, svoj život u potpunosti staviti u Božje ruke, predati se toj neizmjernoj ljubavi makar i pod cijenu patnje i muke, štoviše i smrti. U trodnevnoj pripravi o svjedočkom životu Drinskih mučenica govorili su p. Mato Anić, vlč. Marijan Marijanović i vlč. Josip Vajdner, a na svečanoj misi spomendana, treće nedjelje Došašća, vlč. Robert Šreter je u homiliji skladno povezao nedjeljna čitanja i život Blaženica. Svi zajedno molili smo da se i mi svakim danom sve više predajemo u sigurne Božje ruke, kako je to istaknuto u homiliji: Molimo Boga da nam po zagovoru Drinskih mučenica ispuni život svojom blizinom kako bismo se mogli suočiti sa svime što život donosi i pri tome ne izgubiti ni vjeru, ni radost, ni povjerenje u Boga.

Iz homilije vlč. Roberta Šretera

Nalazimo se u vremenu Došašća kada proročka riječ odjekuje našim misnim slavljima i kada bi željela odjeknuti našim srcem; kada bi nas željela obodriti, dati nam novu nadu, učvrstiti nam vjeru. Jesmo li dovoljno otvoreni toj Božjoj riječi, tom navještaju Božjega dolaska, Božjega utjelovljenja? Ili možda i mi puno puta u svome životu postavljamo pitanja Isusu: „Jesi li ti onaj kojemu je zaista vrijedno pokloniti svoje povjerenje ili smo se možda prevarili? A što se to Isuse promijenilo nakon tvojega utjelovljenja, nakon tvojega života naviještanja kraljevstva Božjega, nakon tvoje muke, smrti, nakon tvojega uskrsnuća? Je li se svijet promijenio nabolje?“ (…)

Bila je to 1941. godina. Što se nama događa danas? I danas se svom žestinom zlo obara na ljudsku narav. Želi uništiti čovjeka iznutra. Želi mu oduzeti dostojanstvo i, govoreći jako puno o ljudskim pravima, želi uništiti ono što je temelj tih prava, a to je dostojanstvo čovjeka kao djeteta Božjega, kao slike Božje. Svjedoci smo što se sve događa u suvremenome svijetu. (…)

Zlo u konačnici ne može izboriti pobjedu. I koliko god puta pobijedilo, sve su to zapravo „pirove pobjede“ jer pobjeda je uvijek u rukama dobra, u Božjim rukama. I koliko se god činilo i tada, toga 15. prosinca 1941., da je tih pet žena, pet kršćanki, pet katolkinja, pet redovnica, zaista stradalo, bilo ubijeno i izgubilo život, da je zlo pobijedilo, mi vjerujemo da to nije bila pobjeda zla. I mi danas, slaveći ovo sveto misno slavlje i spominjući ovih pet mučenica, nipošto ne slavimo nekakav poraz.

Mi kršćani ne slavimo poraze, mi kršćani uvijek slavimo pobjedu: pobjedu dobra, pobjedu života, pobjedu Božju, jer čvrsto vjerujemo svome Bogu da je jedino on gospodar života i smrti. I vjerujemo da se zaista u njegovoj ruci nalazi život svakoga od nas, kao što se nalazi i život čitavoga ljudskoga roda. Koliko god se činilo da je taj tijek ljudske povijesti čudan i da puno puta njime vlada zlo, mi vjerujemo da na početku i na kraju uvijek stoji Bog.

Početna točka ljudske povijesti i povijesti svakoga od nas osobno jest Bog koji daruje život, koji poziva u život, koji nas stvara na svoju sliku kao svoju djecu, kao svoje prijatelje i suradnike, Bog koji nas i tijekom čitavoga života prati. Koji put smo više, a koji put manje svjesni njegove prisutnosti i blizine, katkad mislimo i da nas je napustio… Ali u vjeri, usprkos svemu, vjerujemo da nas Bog prati i da nas vodi prema tom konačnom ispunjenju smisla ljudskoga postojanja.

Dok danas pred očima imamo ovih pet heroina kršćanske vjere, dok smo zagledani u njihove nedužne i nevine likove, dok razmišljamo o grozoti koju su morale proći tih nekoliko dana, dok razmišljamo o onome čemu su bile izvrgnute i dok se grozimo od pomisli na to, zahvaljujemo Bogu za njihovu hrabrost, za njihovu odvažnost, za njihovo svjedočanstvo. Nisu bile spremne odreći se ni svojega ženskoga, ljudskoga dostojanstva niti svoje vjere. Bile su spremne položiti svoj život, rekli bismo, pred noge svojih ubojica. Ali ne, položile su svoj život pred Onoga iz čijih su ruku i dobile dar života.

Stoga i mi danas molimo da nam Bog udijeli takvu snagu vjere, danas kada ponovno postaje problematičnim biti kršćanin, biti katolik, danas kada itekako treba i odvažnosti i dosljednosti i hrabrosti da bi se živjelo i svjedočilo svoju vjeru, danas kada na toliko različitih načina vjera dolazi na ispit i dok taj ispit treba polagati praktički svakodnevno.

Dani koji su pred nama, vrijeme koje je pred nama, sve više će stavljati našu vjeru na ispit. Neka nam Bog udijeli snagu, neka nam udijeli radost da, bez obzira na sve poteškoće, ne malakšemo, da ne izgubimo povjerenje u njegovo providnosno vodstvo bez obzira na sve što nam se događa, da nikada ne pomislimo da je zlo jače i da zlo određuje tijek ljudske povijesti.