U rujnu 2010. Drinske mučenice su predstavljene u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču. Jedna vjernica iznosi svoje razmišljanje na taj poticaj.

Radni je tjedan u tuđini kao kalež pelina, tvrda je korica kruha za koju svakodnevno gutaš beskrajna poniženja i bolnu odvojenost od najdražih. Jedino kad se osjetiš ponovno čovjekom, sa svojim imenom i dostojanstvom, je nedjeljna sveta misa u Misiji na našem hrvatskom materinjem jeziku, na koju se slijevaju rijeke našega naroda iz svih gradskih četvrti Beča, iscrpljena koraka, izmorene duše hrleći “živoj vodi” kao oazi u pustinji, po riječ utjehe.

Tako je bilo i te nedjelje, 19. rujna 2010., ali umjesto naših dušobrižnika, za propovjedaonicu stade časna sestra i poče govoriti o Drinskim mučenicama. Zavladao je muk. Tri tisuće ljudi kao da prestade disati. Kuda god pogledaš suze se slijevale s ispaćenih lica koja su oplakivala i svoje jade, tako i ja ne ostadoh pošteđena. Otvoriše se vrata moje duše. Koračah u srcu sa Sestrama po smrznutom snijegu od Pala do Goražda, od svoje bijede prema novoj nadi, sa svom težinom misli, umornih od silnih borbi, odupiranja zlu koje ti moderno društvo – društvo bez Boga – želi nametnuti.

Zavapila sam sa Sestrama: “Isuse, spasi nas! Isuse moj, spasi naš narod od zla u koje nas strmoglavljuju! Pomozi nam, po primjeru i zagovoru Drinskih mučenica koje su svoju krv prolile da u nama probude snagu vjere i spoznaju, da nas ni pod cijenu trpljenja ništa, ništa ne rastavi od ljubavi Tvoje!” Jer One nam govore tako rječito i jasno da je svaka muka i bol proživljena za Krista korak bliže Njemu i uskrsnuću na vječni život. Hvala vam, drage Sestre, što nas prožimate i pozivate na svetiji život!

Nada Sopek, Beč

Izvor: DRINSKE MUČENICE – Informativni bilten Vicepostulature, Br. 5/2010., str. 19.