U godini koju smo mi u Hrvatskoj posebno posvetili svetom Josipu, prisjećamo se da je papa Franjo u propovijedi za početak svoga pontifikata svima nama stavio za uzor svetog Josipa. Istaknuvši da je on revno vršio svoju ulogu čuvara svete obitelji, našao je mjesta da uz Josipa stavi i rečenicu koja govori da je sveti Josip vrijedan radnik, te hrabar čovjek kojega krasi i nježnost. Nježnost je, kako kaže papa, „odlika snažnog duha“.

Sveti Josip je zanimljiv svetac. Njegov je život urešen s puno tišine i s malo riječi koje su nam o njemu u evanđelju zapisane. Ipak, Crkva se iz tih malo riječi tijekom dva tisućljeća neumorno na njegovu primjeru nadahnjuje. Što možemo naučiti mi iz njegova snažnog duha, koji kao svoju odliku nosi ono što je na prvu u potpunoj suprotnosti – nježnost?

Riječ odlika u nama potiče misao na pozitivnu karakteristiku nekoga ili nečega, ono po čemu je prepoznatljivo to o čemu je riječ, po čemu navedeno izdvaja od ostatka. Odlika je, također, nešto što krasi, što doprinosi ljepoti nečega. Suvremeni svijet neupitno cijeni odlike duha koje kod čovjeka nalazi. One su pomoć čovjeku da uspije, da se ostvari.

Na ljestvici odlika suvremenog čovjeka visoko se dižu: jasnoća i komunikativnost, otvorenost i učinkovitost, liderstvo i elokventnost. Sami izrazi koji ih označuju pridaju tome da zvuče poželjnije. Sve ove odlike upućuju na uspjeh i ostvarenje, na moć. Moć se usko povezuje uz snagu. A što znači snaga, što predstavlja snažan duh?

Snaga je dobro stanje čovjeka u kojemu on može obavljati fizički ili intelektualni rad, prema čemu je snažan čovjek onaj koji je u dobrom stanju, pogodnom da nešto čini. Snaga gledana iz kršćanske perspektive, najčešće se označava riječju jakost.

Ona je krepost koja daje čvrstoću kad je u pitanju neki problem i postojanost kad je riječ o potrazi za dobrom (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1808). Čovjek snažnog duha bio bi, prema tome, čovjek koji u jasnoći svojih stavova gleda na svoj život, ne očajava pred problemima i ne leti iznad zemlje u traganju za dobrim.

Čovjek snažnog duha hoda čvrsto po zemlji, bio put kamen ili travnat, strm ili ravan, a pogled mu je s pouzdanjem uvijek usmjeren prema višemu. Govoreći iz kršćanske perspektive, pogled mu je usmjeren prema Bogu.

Ako za primjer čovjeka snažna duha uzmemo sv. Josipa, vidimo da je to čovjek koji sluša Boga i prepušta se njegovoj volji, uvijek pažljiv i spreman da izvrši svoje poslanje – biti u službi drugih.

Takav snažan duh čovjeka uvelike krasi i odlika nježnosti koju će suvremeni svijet često gledati kao suprotnost samoj snazi. Nježnost je nerijetko krivo poimana. Nježnost, naime, nisu rastapanja, pretjerano lepršavi govori, milozvučni glasovi i tepanja. Nježnost, premda mogu biti njezin znak, ne nalazi svoju puninu u blagim fizičkim dodirima. Nježnost nije oznaka slabića koji se svemu priklanja, nerazborito u svemu gleda dobro pa za sve što u životu susretne misli da je susreo ljubav.

Nježnost nalazimo upravo na suprotnoj strani navedenome. Istinsku nježnost može pokazati jedino čovjek snažnog duha, koji bdije nad svojim vladanjem i teži prema krepostima. Nježnost može pokazati onaj koji s nadom teži ispunjenom životu, ali stavljajući na prvo mjesto ne vlastito ostvarenje o kojemu se toliko govori, nego dobro bližnjega. Prema papi Franji, nježnost je pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, da suosjeća i da ljubi.

Da bismo ispravno poimali nježnost moramo se vratiti na sami početak, na Počelo, na Boga. On je izvor svakog dobra, svake ljepote, svake odlike, pa tako i nježnosti.

Božja se nježnost očituje u njegovoj dobroti prema stvorenju, u daru života, u izbavljenju, u odgoju čovječanstva, u mudroj brizi i providnosti, ali najviše u opraštanju čovjeku grješniku i u milosrđu. Božja nježnost, za razliku od ljudske, ne zaobilazi nijednog čovjeka, već je iskazana svima bez iznimke.

Da izrazi Božju nježnost biblijski pisac koristi pojam koji označava i nježnost majke prema djetetu u vlastitoj utrobi. Kako majka u nježnosti bdije nad čedom koje je pod zaštitom njezina tijela, tako Bog u nježnosti bdije nad nama (usp. Rječnik biblijske teologije, str. 709-712).

Čovjek se svejedno držao daleko od Boga, nije prihvaćao Božju nježnost koja je izraz njegove ljubavi. Zato Bog svoju nježnost do kraja objavljuje u Sinu, Isusu Kristu. Njegova se nježnost nije očitovala u rastapanju, nego u milosrđu. A milosrđe? U pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća. Do kraja nas je ljubio i svoju je snagu, svoje božanstvo iskazao u slabosti. Umro je da bismo mi živjeli. Od toga nema veće nježnosti. Nježnosti koja ni pred smrću ne uzmiče.

Naše blažene Drinske mučenice u svome su životu pokazale ono što je Isus svojim primjerom predao. Vjernik je pozvan životom nasljedovati Isusa. Drinske su mučenice, po njegovu uzoru i kako bi odgovorile na njegovu ljubav, i same pokazivale Božju ljubav drugima. Njihov je život postao vježbalište snage za Gospodina.

Sveti je Josip svoju snagu gradio bdijući nad Isusom i Marijom, a one svoju u nježnosti prema najpotrebnijima, prema siromasima, u sućuti i brizi za gladne, za bolesne. Nisu radile iznimke kao što ih ni Bog ne radi. Svoj su život predale Gospodinu i svoje su predanje nastojale pokazati u tihom služenju. Njihova je nježnost prema bližnjemu svakodnevno gradila most ljubavi za Boga. Svojom su ustrajnošću i predanošću u nježnosti za druge izgradile snažan duh koji su potvrdile krvlju, ne htjevši izdati onoga koji je svoju snagu u ljubavi na križu pokazao.

Sveti Josip i naše blaženice, Drinske mučenice, iz svoje tišine upućuju nama glasan poziv: odgovoriti na poziv koji nam Bog upućuje, revno ispunjavati zadaću na koju nas poziva i u ljubavi služiti bližnjima. Tako ćemo i mi imati nježnost kao odliku snažnog duha.

IZVOR: DRINSKE MUČENICE -  Informativni bilten Viceopostulature, br. 18, siječanj  (X) 2018., str. 8-11.