Papa Franjo na jutarnjoj misi u Domu sv. Marte

25/02/2016

Istinska vjera uključuje svijest o siromasima koji su kraj nas. U njima Isus kuca na vrata našega srca – istaknuo je papa Franjo na jutrošnjoj misi u kapeli Doma sv. Marte. Osvrnuo se na današnju evanđeosku prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru i potaknuo da se upitamo: Jesam li ja kršćanin koji se nalazi na prijevarnom putu „samo govorenja“ ili sam pak na putu života, to jest djelovanja, činjenja? Bogataš iz prispodobe je – prema papi Franji – poznavao zapovijedi, sigurno je svake subote išao u sinagogu i jednom godišnje u Hram. Imao je „određenu religioznost“.

Međutim, bio je zatvoren u svoj maleni svijet – svijet banketa, odjeće, taštine, prijatelja – čovjek zatvoren u „mjehuriću“ taštine. Nije bio sposoban pogledati iznad vlastitoga svijeta, nije bio svjestan što se događalo izvan tog zatvorenog okruženja. Nije mislio na potrebite, na bolesnike, nego samo na sebe, na svoje bogatstvo i ugodan život kojemu se predao – ustvrdio je Sveti Otac.

U slučaju bogataša, radilo se o „prividnoj religioznosti“, koja nije bila upoznata „ni s jednom periferijom“ te je bila „zatvorena u sebe“. Nije poznavao periferiju koja je bila odmah kraj vrata njegove kuće. On je „hodio putem laži“ zato što se „povjeravao samo u sebe, u svoje stvari, a ne u Boga“. Zanimljivo je – istaknuo je Papa – da je izgubio i svoje ime. Evanđelje ne kaže kako se zvao, nego samo napominje da je bio bogat. Kad je tvoje ime samo pridjev – upozorio je – to znači da si izgubio bit, da si izgubio snagu.

„Ovaj je bogat, ovaj je moćan, ovaj može činiti sve, ovaj je svećenik s karijerom, biskup s karijerom… koliko puta nama dođe da ljude imenujemo pridjevima, a ne imenima, zato što nemaju bit“ – kazao je Papa. Napomenuo je da u slučaju bogataša nije izostalo Božje milosrđe. Bog je „kucao na njegovo srce kako bi ga pokrenuo“, bio je pred vratima, u osobi Lazara – koji je imao ime. Taj Lazar, sa svojim potrebama, bijedama i bolestima bio je Gospodin koji je kucao na vrata, ne bi li bogataš otvorio srce da bi milosrđe moglo ući. Ali on to nije vidio, bio je zatvoren: za njega izvan vrata nije bilo ničega.

Podsjetivši da smo u korizmi, Papa je naglasio kako bi nam bilo dobro upitati se kojim putem mi idemo: „Jesam li na putu života ili na putu laži? Koliko je toga još zatvoreno u mojem srcu? Gdje je moja radost: u djelovanju ili u govorenju? U izlaženju iz samoga sebe kako bih išao ususret drugima i pomogao im po djelima milosrđa? Ili je moja radost u tome da imam sve uređeno, zatvoren u samoga sebe?

Molimo Gospodina – dok razmišljamo o tome, o svojem životu – za  milost da uvijek vidimo Lazare koji su pred našim vratima, Lazare koji kucaju na srce te da velikodušno izađemo iz samih sebe, gajeći stav milosrđa, kako bi Božje milosrđe moglo ući u naša srca – potaknuo je na koncu Sveti Otac.