Propovijed biskupa Vukšića na prvi spomendan Drinskih mučenica u Sarajevu

Vojni biskup u Bosni i Hercegovini mons. dr. Tomo Vukšić predslavio je svečano Misno slavlje na proslavu prvog blagdana Drinskih mučenica, 15. prosinca u crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu u kojoj se na tzv. pokrajnjem oltaru nalazi slika pet sestara Kćeri Božje ljubavi otkrivena na svečanoj Euharistiji beatifikacije 24. rujna 2011. u Sarajevu.

Draga braćo svećenici, draga braćo i sestre!

Kad je Isus svojim učenicima ispripovijedao prispodobu o zrnu pšenice koje donosi obilat rod tek kad nestane, tek kad umre, onda je nedvojbeno pred očima imao prije svega buduće svece Crkve koju je nakanio osnovati, a među njima na osobit način one koje nazivamo mučenicima. Zapravo, ta Kristova Crkva stoljećima – gotovo četiri stotine godina u početku među svecima častila je jedino mučenike. Tek potkraj četvrtoga stoljeća javljaju se prvi sveci koji nisu i mučenici.

Osim prispodobe o zrnu pšenice, koje ima nestati da bi donijelo rod, i osim ovog odlomka koji smo upravo čuli iz Evanđelja i tolikih drugih Isusovih riječi, ostaje pogotovo kao garancija mučeništva Crkve i ponajboljih njezinih sinova i kćeri Isusova riječ: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“. Progonili su već od početka njegove najbliže suradnike. Sjetimo se zgode i mučeništva sv. Stjepana, prvoga od svih mučenika kojega Sveto Pismo naziva zaista mučenikom odnosno izrazom „martyr“ – mučenik. Djela apostolska kažu: „I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu“ (22,20). Na taj način smrt Stjepanova označila je početak nasljedovanja Krista u davanju života iz ljubavi prema Bogu i prema ljudima.

Mučeništvo, kao što nam je svima poznato, u našoj Crkvi smješta se u okvir onoga što nazivamo općim Božjim planom spasenja i, u okviru toga, pozivom na svetost. Jedan od najnovijih, možda ponajjačih dokumenata u tom pravcu jest „Lumen gentium“ (Svjetlo naroda) koji u poglavlju 42. kaže: „Budući da je Isus, Božji sin, pokazao svoju ljubav dajući svoj život za nas, nitko nema veće ljubavi od onoga koji dade svoj život za Nj i za svoju braću (1 Iv 3,16; Iv 15,13). Zato su već od prvih vremena neki kršćani bili pozvani i bit će uvijek pozivani, da dadu to najveće svjedočanstvo ljubavi pred svima, osobito pred progoniteljima. Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju koji je slobodno primio svoju smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi. Iako se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada.“

Evanđelist Luka u svome izvještaju o Isusovoj muci nudi nam, kako kažu ozbiljni duhovni pisci, sve osnovne oznake kršćanskoga mučenika kako onda tako do danas. Prije svega, mučenik kao čovjek živi svoju tjeskobu prije stradanja. Međutim, u toj tjeskobi prima okrepu Božje milosti i Boga mu pomaže, odnosno kako kaže Evanđelje: „A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio“ (Lk 22,43). Baš kao i ove naše Drinske mučenice. Sljedeći element je šutnja i strpljivost pred optužbama i pogrdama. Zatim nedužnost koju svi vide onih koji su zaslijepljeni mržnjom. Tu je zaboravljanje patnja da se ostane vjerno; prihvaćanje i razbojnika ako se pokaje; tu je i oproštenje ako postoji i najmanja volja da se zažali za zlo koje se nanosi.

Očito je iz ovih elemenata da je ljubav mjerilo svega – tako nas uči Evanđelje. A najveći dokaz ljubavi jest davanje vlastita života iz ljubavi. Stoga katolička vjera svakoga mučenika doživljava, razumije i časti kao posvema ostvarena kršćanina, do kraja zreloga u ljubavi. To zato što mučenik, po uzoru Isusa Krista, u najtežim prilikama, svjedoči o svemoćnoj Božjoj ljubavi, o kršćanskim istinama ili moralnim vrednotama.

Kršćanski mučenici se razlikuju od drugih oblika življenja kršćanskih kreposti na herojski način što je svojstveno drugim svecima. Različiti su upravo po tome što su ljubili po svaku cijenu, pa i najvišu, do krajnje granice, darujući vlastiti život. Baš kao Krist! I sve iz ljubavi. Čak i prema svojim progoniteljima. Stoga je ovdje vrlo važno podsjetiti da se ne postaje kršćanski mučenik samim time što se daje vlastiti život, pa ni onda kad je netko izgubio život zato što je ubojica djelovao iz mržnje prema vjeri, nego samo po očitovanju ljubavi prema Bogu i kršćanskim vrednotama, usred patnja odnosno patnjama usprkos. Za ispravno razumijevanje stvarnosti kršćanskoga mučeništva klasično načelo napisao je još sv. Augustin (PL 36, 340): „Martyres non facit poena, sed causa.“ (Mučenike ne stvara kazna ili patnja, nego razlog odnosno uzrok.). Zapravo, mnogo prije Augustina, Ivan Evanđelist poručuje: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Prema tomu: davanje života iz ljubavi zapravo je kršćansko mučeništvo. Ili obratno, kršćansko mučeništvo jest samo onda kad se život daje iz ljubavi.

U svjetlu toga nauka, pet sestara s Drine su kršćanske mučenice ne prvenstveno zato što ih je netko ubio iz mržnje prema moralnim vrednotama, kao što se to stvarno dogodilo, nego zato što su one iz ljubavi prema tim istim vrednotama radije prihvatile smrt negoli da pristanu na gaženje tih vrednota. U tome, kao i svi drugi mučenici, velika su pouka osobito našem vremenu kad vrednote, za koje su one dale život, tako često bivaju gažene.

Osim velikoga primjera vjernosti, ove „naše“ mučenice, ovaj put je naglasak na ovo „naše“, poziv su da još više poštujemo „svoje“ mučenike – naglasak je na svoje - kojih nije manjkalo ni u jednom vremenu ove krajevne Crkve. I ovo je druga velika poruka Drinskih mučenica. Potrebno je na crkven način otkriti i više poštivati domaće mučenike… Baš onako kako je nekada davno pisao sv. Maksim, prvi torinski biskup (umro oko 420): „Braćo, ako već treba da s velikom pobožnošću slavimo nebeski rođendan svih svetih mučenika, pogotovo nam valja sa svim štovanjem svetkovati blagdan onih, koji su u našim mjestima svoju krv prolili. Jer premda su svi sveti posvuda i pomažu svima, ipak posebno oni za nas posreduju, koji su za nas i smrtne muke podnijeli. Jer mučenik, kad trpi, ne trpi samo za sebe nego i za sugrađane. Za sebe naime trpi radi nagrade, a za sugrađane radi primjera; za sebe trpi radi pokoja, za sugrađane radi spasenja. Po njihovu smo naime primjeru naučili vjerovati Kristu, naučili smo kroz pogrde tražiti vječni život, naučili smo smrti se ne bojati. Blaženi dakle mučenici niti su za sebe živjeli, niti su za sebe umrli. Nama su naime dobrim životom ostavili primjer vladanja, a hrabrim podnošenjem muka primjer trpljenja. Zato je naime Gospodin htio, da po svem svijetu na različitim mjestima trpe mučenici, da nas kao prikladni svjedoci, kao po nekoj nazočnosti vjere, primjerom svoje ispovijesti oduševljavaju; da ljudska slabost, koja uslijed duljeg slušanja jedva već vjeruje Gospodnjem propovijedanju, bar po neposrednom svjedočanstvu očiju uzvjeruje mučeništvu svetih“. Amen.