Hodočašće redovnica Riječke nadbiskupije bl. Drinskim mučenicama

Voditelj povjerenstva za redovnice Riječke nadbiskupije mons. Nikola Uravić u dogovoru s članicama povjerenstva s. M. Renatom Vugdelija, s. Marijanom Mohorić i s. Marijom Goreti Jovanovac organizirao je dvodnevni izlet za sve redovnice s područja Nadbiskupije. Ovogodišnji izlet bio je hodočasničkog karaktera, a voditeljica ovoga puta bila je s. M. Tea Barnjak iz Družbe kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale i Drinske mučenice. Cilj hodočašća bio je grad Sarajevo i mjesta vezana uz život i smrt blaženih Drinskih mučenica. U subotu 25. svibnja sestre su krenule iz Rijeke. Na putu prema Sarajevu najprije su posjetile svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju. Umirovljeni svećenik Krčke biskupije vlč. Nikola Ilijić pridružio se sestrama na hodočašću te je slavio euharistiju u ovome svetištu. Kao mladomisnik kapucin sv. Leoplod je izrazio želju da se vrati u domovinu kako bi mogao doprinositi na uspostavi jedinstva Istočne i Zapadne Crkve. No redovnička poslušnost vodila ga je drugim putovima. Budući da nije mogao poći u domovinu i raditi na jedinstvu kršćana prihvaćajući ovaj apostolat odlučio je da će pokornika primiti kao “kršćanskog brata s Istoka”. Ovo je prvo svetište sv. Leopolda Mandića na području Sarajevske nadbiskupije. Gradnju svetišta vodio je don Anto Baković, jedini živući svjedok mučeničke smrti bl. Drinskih mučenica koji je puno radio na promicanju njihove svetosti i zalagao se da budu uzdignute na čast oltara.

Nakon svete mise i odmora nastavile smo put prema Sarajevu. Put je bio prožet razmišljanjima o životu i djelovanju sestara Kćeri Božje ljubavi, a osobito o bl. s. Juli i sestrama mučenicama. Po dolasku u Sarajevo uputile smo se na Vrelo Bosne - izvor rijeke Bosne oko kojega je uređena lijepa šetnica. Nakon šetnje nastavile smo put prema cilju našega putovanja Katoličkom školskom centru sv. Josipa. Današnji KŠC sv. Josipa izgrađena je na temeljima nekadašnjeg Zavoda sv. Josipa kojega su vodile sestre Kćeri Božje ljubavi. Uslijedio je smještaj po sobama i večera. Kraj putovanja zaključile smo molitvom Večernje u crkvi Kraljice svete krunice. Ta je crkva sagrađena 1911. godine za potrebe sestara Zavoda sv. Josipa i djece koja su u ovom Zavodu stjecala obrazovanje. Crkva Kraljice svete krunice čuva uspomene na mnoge sestre koje su se u njoj darivale Bogu po svetim zavjetima. Oko 274 sestre su u ovoj crkvi položile svoje redovničke zavjete, a među njima i s. Jula, s. Krizina. s. Antonija i s. Bernadeta. Sestra Berchmana je redovničke zavjete položila u Beču. Nakon Večernje okupile smo se oko oltara bl. Drinskih mučenica te smo se, moleći litanije, molitvu za njihovo proglašenje svetima i pjevajući pjesmu, preporučile zagovoru sestara mučenica kako bi i mi ostale do smrti vjerne Gospodinu. Potom je s. Kata, predstojnica samostana sv. Josipa ukratko predstavila povijest crkve. Danas je crkva značajna po tome što je u njoj smješten oltar bl. Drinskih mučenica koji je postavljen prigodom uzdignuća na čast oltara s. Jule i susetara 24. rujna 2011. godine. U oltar je ugrađena slika Blaženica koja je otkrivena tijekom slavlja beatifikacije. Oltar je urešen i reljefima koji pokazuju svagdašnjicu sestara mučenica u samostanu na Palama. Navečer smo još posjetile uže središte Sarajeva: katedralu Srca Isusova, Baščaršiju, Begovu džamiju i Sabornu crkvu posvećenu rođenju Presvete Bogorodice. Prošle smo i kraj Vječne vatre-spomenika svim civilnim žrtvama II. svjetskoga rata u Sarajevu te pokraj sjedišta Vrhbosanske nadbiskupije. Po završetku razgledavanja uslijedio je odmor i počinak.

U nedjelju 26.5. hodočašće smo nastavile posjetom Palama i Goraždu. U posjetu ovim mjestima pridružile su nam se s. Kata i s. Zvonimira iz Sarajeva. Tom prigodom s. Kata je u kratkim crtama progovorila o Palama i Goraždu, o njihovoj povijesti i sadašnjosti. Na Palama su s. Berchmana, s. Jula, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta živjele u samostanu Marijin dom koji su lokali stanovnici prozvali »gostinjcem siromaha«. Sestre su na razne načine pomagale ljudima koji su bili različite nacionalnosti i vjeroispovijesti. Liječile su bolesne, hranile su siromahe, djecu su podučavale. Na Pale su na oporavak ili odmor dolazile i mnoge sestre iz tadašnjega Zavoda sv. Josipa. Često su i školska djeca iz Zavoda ovamo dolazila na izlet. Sestre ove zajednice su bile prepoznatljive po svojoj srdačnosti, požrtvovnosti i gostoljubivosti. Svakodnevno se u Marijinom domu pripremalo 60 do 70 obroka za sve potrebite i tako je bilo sve do 11.prosinca 1941. kada su četnici upali u samostan, izveli sestre i odveli ih u pravcu Goražda. Istoga dana samostan je opljačkan i zapaljen. Sestre su po dubokom snijegu propješačile oko 65 kilometara na temperaturi 20 ispod nule, a vođenje je bilo popraćeno vrijeđanjima i zastrašivanja. S njima je povedene svećenik Franc Ksaver Meško i kasnije su im pridružene neke djevojke koje su ubrzo bile oslobođene. Prema kazivanjima svjedoke sestre su tijekom puta molile i šutjele. Od 1941. na Palama je ugašeno djelovanje sestara. Samostan koji je tada bio zapaljen više nikada nije obnovljen. Na Palama je sve ratove uspješno preživjela drvena crkva posvećena sv. Josipu u koju su sestre mučenice dolazile na svetu misu. Pomolile smo se na ovim mjestima gdje su sestre mučenice živjele u duhu evanđelja, svima potrebitima su pomagale te su tako svjedočile Krista, onoga koji je prošao zemljom čineći dobro.

Posjet Goraždu, mjestu stradanja i mučeničke smrti bio je osobito dirljiv. Po dolasku u Goražde okupile smo se oko spomen obilježja koji je podignut u spomen na mučeničku smrt s. Jule i susestara. Spomen je postavljen i otkriven povodom beatifikacije 24. rujna 2011. godine. Zatim smo se spustile do obale rijeke Drine koja je postala tekući grob sestara mučenica. Posjetile smo i današnju osnovnu školu koja je tada bila vojarna. Nakon četverodnevnog hoda, sestre su 15. prosinca dovedene u Goražde. Potpuno izmorene, gladne i iscrpljene od hoda po brdima smještene su u vojarnu na drugi kat. Sestra Berchmana je ostala u Sjetlini zbog isrcpljenosti i promrzlosti. Ona je ubijena kasnije 23. prosinca negdje oko Paraćanskog mosta. U samoj vojarni odvijala se životna drama sestara. Bile su prepuštene neizvjesnosti trenutka. Njihova borba i odlučno odbijanje četnika zbog njihovih nečistih namjera trajali su gotovo jedan sat. Sestre su u tom vremenu proživljavale pojedinačna nagovaranja, batine, prijetnje i vrijeđanja svega što je im je bilo sveto. Pijani i razulareni vojnici nakon zastrašivanja i nagovaranja, počeli su sestrama nasilno trgati odjeću. Željeli su da im se one podaju, a poslije će im udijeliti razne časti; samo se trebaju odreći svoga načina života i ugoditi njihovim požudama. Tražile su izlaz, a predstojnica s. Jula vidjela ga  samo u prozoru i pozvala druge sestre da je slijede. Vapile su: »Isuse, spasi nas!« Nakon pada, polomljene i izranjene pokušale su ustati i bježati. No vojnici su ih odmah uhvatili, usmrtili noževima i bacili u Drinu. U današnjoj školskoj učionici a nekadašnjoj sobi vojarne pomolile smo se i molile zagovor Blaženica osobito u trenutcima posustajanja i malaksanja, u trenutcima malodušja i malovjerja. Preporučile smo sve koji i danas trpe razne oblike progonstva zbog vjere. Nakon posjeta ovim mjestima koje čuvaju uspomenu na posljednje trenutke života sestara zaputile smo se u kapelu sv. Dominika gdje je vlč. Nikola Ilijić slavio svetu misu. Osim nas sestara hodočasnica misi je prisustvovala obitelj koja brine o ovoj katoličkoj kapeli.

Na kraju izvješća o ovome hodočašću zahvaljujemo Bogu i svima koji su nam omogućili posjetiti mjesta života i stradanja bl. Drinskih mučenica, svjedokinja ljubavi i vjernosti. Možemo reći da su se one na trostruki način posvjedočile svoju pripadnost Gospodinu: prvi puta kada su se odazvale njegovu pozivu da ga slijede kao redovnice, drugi puta kada su mu se predale po svetim zavjetima u Družbi Kćeri Božje ljubavi i posljednji put u Goraždu na Drini kada su mučeničkom smrću potvrdile svoju vjernost Gospodinu i sa zazivom »Isuse spasi nas!« iskoraknule u smrt. Drinske mučenice su svjedokinje ljubavi i vjernosti. One svakome od nas postaju primjer kako treba ljubiti svakoga čovjeka bez obzira kojemu narodi pripadao i koju vjeru ispovijedao. Svatko je potrebit ljubavi, brige i pažnje. Kao svjedokinje vjernosti postaju nam primjer hrabrosti da i mi u svojemu životu bez obzira na okolnosti koje nas zadese i u kojima se nađemo uvijek svjedočimo Krista i za Krista. Na povratku iz Sarajeva prema Rijeci navratile smo u Žepče te se kratko upoznale s djelovanjem salezijanca koji u ovome gradu vode Katoličko školski centar don Bosco.

s. M. Tea Barnjak, FDC