Drvo ima srce
DRVO IMA SRCE
Bilo jednom jedno stablo i voljelo malog dječaka. Svakog bi dana dječak dolazio i skupljao lišće, spleo ga u krunu i igrao se kralja šume. Penjao se uz deblo, ljuljao na granama i jeo jabuke. Igrali bi se skrivača, kad bi se umorio zaspao bi u njegovu hladu. Volio je dječak stablo, jako ga je volio. I stablo je bilo sretno.
Prolazile su godine.
Dječak je odrastao. Stablo je često bilo samo.
Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:
- Dođi dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj se na mojim granama, najedi se jabuka, igraj se u mom hladu i budi sretan.
- Prevelik sam da se verem i igram – odgovori dječak. – Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati mnogo novaca. Možeš li mi ga ti dati?
- Žao mi je – odvrati stablo – ja novaca nemam. Imam samo lišće i jabuke. Uzmi moje jabuke, dječače, i prodaj ih u gradu. Tako ćeš zaraditi novac i biti sretan.
Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih. Stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo nije dolazio… i stablo je bilo tužno. A onda se jednog dana dječak vrati.
Stablo zadrhti od radosti i progovori:
- Dođi dječače, uzveri se na moje deblo, proljuljaj se na mojim granama i budi sretan.
- Previše sam zaposlen da se verem po stablima – reče dječak. – Želim kuću, da me čuva od hladnoće. Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća. Možeš li mi je ti dati?
- Nemam ja kuće – odgovori mu stablo. – Moja kuća je šuma, ali možeš odrezati moje grane i sagraditi kuću. Tada ćeš biti sretan.
I dječak odreže stablu grane te ih odnese da bi sagradio sebi kuću. I stablo je bilo sretno.
Ali dječak dugo, dugo nije dolazio. A kad se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.
- Dođi, dječače – prošaptalo je – dođi i poigraj se.
- Previše sam star i tužan za igru – odgovori dječak. – Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde. Možeš li mi je dati?
- Odsijeci moje deblo i sagradi lađu – reče mu stablo. – Moći ćeš otploviti daleko… i bit ćeš sretan.
I dječak posiječe deblo. Sagradi lađu i otplovi.
I stablo je bilo sretno. Ali ne istinski sretno.
Nakon mnogo vremena dječak se ponovno vrati.
- Oprosti mi, dječače – progovori stablo – više ti nemam što darovati. Jabuka više nemam.
- Zubi su mi preslabi za jabuke – odvrati dječak.
- Grana više nemam – nastavi drvo – ne možeš se više na njima ljuljati.
- Prestar sam da se ljuljam na granama – reče dječak.
- Debla više nemam – opet će stablo. – Ne možeš se penjati.
- Preumoran sam za penjanje – odgovori dječak.
- Žao mi je – uzdahne stablo. – Volio bih da ti mogu nešto dati, ali ničega nemam. Sad sam samo stari panj. Žao mi je…
- Više mi ne treba mnogo, samo mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Vrlo sam umoran.
- Pa – progovori stablo protežući se uvis što je više moglo – znaš, za sjedenje i odmor i stari će panj biti dobar. Dođi, dječače, sjedni. Sjedni i odmori se.
Dječak tako i učini.
I stablo je bilo sretno.
Sheil Silverstein