Karoline Anna s. Berchmana Leidenix rođena je 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu na rijeci Fischi, nedaleko od Beča u Austriji, od oca Michaela i majke Josefe, rođene Benkhofer. Krštena je nakon dva dana u župnoj crkvi sv. Tome apostola. U obitelji Leidenix rodila se još jedna djevojčica, Mathilda (kasnije s. Bernarda), treća je rođena mrtva.

Obitelj je ostala rano bez oca pa se majka Josefa, sa svoje dvije kćeri, našla u teškom socijalnom položaju. Utemeljiteljica novoosnovane Družbe Kćeri Božje ljubavi u Beču (1868.) Majka Franziska Lechner primila je 1878. obje djevojčice u internat, a djelomičnu materijalnu potporu pružio je Okružni sud u Scwechatu. Karolini je tada bilo dvanaest godina. Tijekom školovanja u njoj se probudila klica duhovnog zvanja pa je odlučila postati članicom te redovničke družbe.

Stupila je u novicijat 1882. i dobila ime sestra Marija Berchmana Johanna. Prve zavjete položila je 20. kolovoza 1883., a doživotne 17. kolovoza 1892. Odmah nakon prvih zavjeta poslana je u Bosnu, tada misijsku zemlju, gdje ostaje do kraja života. Djelovala je u školama Družbe kao vrlo sposobna i zauzeta učiteljica, a kasnije je održavala privatne satove nadarenoj katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i židovskoj djeci. Uz ostale poslove, poučavala je djecu i vjeronauk.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata u njemačkoj vojnoj bolnici u Višegradu njegovala je teške bolesnike i ranjenike. Uprava bolnice sestri osobno zahvaljuje te, između ostalog, u pismu iz 1915. ističe: „…tko je vidio našu bolnicu, otišao je pun zahvalnosti i pohvale. Na tome imate velik udio Vi, poštovana sestro Berchmana. Budući da je vojna komanda opozvala sestre, zahvaljujem Vam u ime bolnice i bolesnika za dosadašnju odanu kršćansku i samaritansku djelatnost.“

Godine 1931., u svojim šezdesetim godinama, imenovana je učiteljicom novakinja u Sarajevu. U svom odgojiteljskom radu nastojala je uliti u srce mladih sestara ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjemu, o čemu svjedoče one koje je odgajala. Sestra Beata smatra ju svetom ženom i pravom majkom: „To je bila jedna jako sveta i pobožna duša, puna Boga. Bila nam je svima prava majka. Borila se za nas kao lavica.“ Sestra Imakulata u njoj prepoznaje „redovnicu po Srcu Isusovu“, uzornu sestru, „živi primjer za nas, tada, mlade sestre“. Ona izjavljuje: „Bila mi je učiteljica u novicijatu u Sarajevu… svijetli uzor u molitvi i žrtvi. Velikodušna i plemenita. Osjetila sam da posjeduje veliku ljubav prema Bogu, Družbi i bližnjemu.“

Sestra Berchmana bila je žena duboke vjere. Često se zadržavala u kapelici, sva uronjena u molitvu. Na njoj se vidjelo, tvrdi s. Ljudevita, da je imala živu vjeru i veliku ljubav prema svome Zaručniku Isusu. Nadalje svjedoči: „Sve je sile upotrijebila da nas dobro pripravi za budući redovnički život i što više približi dragom Bogu.“

Sve sestre ističu da je bila mudra i vrlo inteligentna, ali skromna i ponizna. Imala je mnogo prigoda za vježbanje i rast u ovim odlikama, osobito s obzirom na hrvatski jezik koji nije bio njezin materinski jezik. O tome s. Ljudevita piše: „Kako nije znala dobro hrvatski, dogodilo bi se više puta da bi nešto krivo kazala, a mi smo se – kao mlađarija – znale i glasno nasmijati. No, kad je doznala zašto se smijemo, nije se vrijeđala, nego je to mirno i ponizno primila.“

Znala se savršeno svladati u svemu, sjeća se s. Inviolata Jakov, bez izražavanja svojih posebnih želja i potreba. Iako je bolovala od astme, sve je podnosila strpljivo i predana u volju Božju. Sestra Ilijana Ivić se sjeća da je „zbog nekih stvari mnogo trpjela, ali je to šutke podnosila“.

Posebno se odlikovala po svojoj odlučnosti, točnosti, pravednosti i samodisciplini, što je zahtijevala i od mladih sestara. O tome s. Apolonija Pečnik izvješćuje: „Bila je dobra, ali bila je i stroga, vrlo točna i tražila je da i mi budemo takve.“ U Nekrolozima sestara Kćeri Božje ljubavi o njoj je zapisano: „Po naravi je bila vrlo stroga, ali je imala veliku želju da mladim sestrama novakinjama ulije pravi duh da budu dobre redovnice.“

O s. Berchmani može se reći da je bila prava ekumenska i misionarska duša. Za vrijeme svog boravka u Breškama nedaleko od Tuzle poučavala je muslimansku djecu čitati i pisati pa je prozvana ’turskom sestrom’. Kao takva poznata je i na Palama, kamo dolazi – po drugi put – u rujnu 1939. u dobi od sedamdeset i četiri godine. Iste godine Katolički tjednik o njoj izvještava: „I s. Berchmana nalazi se na Palama. To je prva od sestara, koje su došle u Bosnu. Učinila je mnogo dobra u školi, u novicijatu i izvan kuće. Mi je od dragosti zovemo ‘turska sestra’.“ Činila je dobro djeci i mještanima Pala pravoslavne vjeroispovijesti pa je prozvana i ’srpskom majkom’.

Dva mjeseca prije svoje smrti, u razgovoru sa svećenikom Ksaverom Meškom, s. Berchmana ovako sažimlje čitav svoj život: „Za dvoje sam Bogu beskrajno zahvalna: da sam rođena i odgojena u katoličkoj vjeri i da sam postala redovnica.“ Tada još nije slutila da će upravo zbog tih dviju vrjednota – vjere i redovničkog poziva – podnijeti mučeničku smrt.

Ubijena je 23. prosinca 1941. u šumi kod Sjetline kada je imala 76 godina.

Izvor: s. M. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011. str. 27-30.