Ruke su se njihove
Tebi u molitvi sklapale,
a tog prosinačkog jutra
bespomoćno su klonule.

Braći Tvojoj gladnoj
topli su kruh lomile,
a tog ledenog jutra
smrzle su i slomljene.

Oči su njihove zahvalno
Tvojim se djelima divile,
a tog jutra su ugasle
da zlo ljudsko već ne vide.

Srca su njihova za Te,
Družbu i siromahe živjela,
s Tvojim su Srcem
sad zauvijek se sjedinila.

I ruke nek’ moje
njihovima budu nalik:
u molitvi postojane
i dobrotom bogate.

I pogled moj
k’o njihov nek’ bude:
čist, zahvalan, blag i milosrdan.

A srce – poput njihovih:
svakim otkucajem bliže Tebi.
Na plitici svakodnevne žrtve
daj da umire sebi.

s. Bernarda Horvat, FDC