Iz homilije pomoćnog biskupa vrhbosanskog Pere Sudara, 15. prosinca 2012. u crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu

Kada se beatificiraju mučenici, onda nije potrebno čudo, što je jedan od bitnih momenata koji je inače potreban za svetost. Ne treba čudo zato što su mučenici jedno veliko čudo. Čudo su zato što se u ljudskoj slabosti očitovala Božja snaga, očitovalo se obilje Božje milosti koje je stalo u mala ljudska srca i proširilo ih do nevjerojatnih razmjera. Motiv i razlog jest naša potreba da se utječemo njihovu zagovoru, kako bismo slaveći njih i zahvaljujući Bogu, barem na trenutak osjetili ljepotu i smisao ovolike Božje blizine, ali i ovako bogatog ljudskog odgovora.

Ako bismo doista željeli doći do odgovora na pitanje – gdje čovjek, ovako krhak, nađe ovoliko snage i izvor nadahnuća da u ovako okrutnom trenutku prepozna trenutak milosti, vidjeli bismo da je doista sve sažeto u samo jednoj jedinoj riječi – u riječi vjera. Ove su sestre to očito živjele. Ne događa se taj trenutak i ta snaga samo u jednom momentu. Nije to plod nekog trenutnog oduševljenja.

Mučeništvo uvijek jest kulminacija, dozrenje cjelokupnog usmjerenja, promišljanja, predanja. Znak svetosti, znak prihvaćanja tog nadahnuća milosti jest upravo u tome da se pred logikom tijela dadne prednost logici duha. Ali to može samo onaj koji je sazrio do te mjere da može prepoznati da je vrjednije ono za što se umire i ono za što se predaje od onog što se predaje, a to je sam život. Što to može biti vrjednije od života? Što se to čovjeku može učiniti u takvom trenutku kušnje vrjednijim i od samog života? Samo čvrstina vjere u puninu života. I očito je da su sestre u trenutku kušnje prepoznale svoje došašće, svoje ispunjenje i puninu vremena. I zato su mogle u kriku prepoznati glas Zaručnika i odazvati se. To je doista nevjerojatan zahvat milosti. To se ne može ni razumjeti ni objasniti, nego samo u kontekstu otajstva vjere i snage Božje milosti.

Zahvaljujemo Bogu na ovako velikom i rijetkom daru Crkve u ovoj napaćenoj zemlji koja je natopljena s toliko patničke krvi. Uspjeli smo iz te krvi tako malo izdvojiti one mučeničke. Ali nas pri tome hrabri činjenica da je ona pomiješana, da se ona ne da razdvajati; da nas njihova mučenička krv na svoj način kao i sveci uzdiže, približava Bogu, daje smisao i čini Božjom i ovu našu stvarnost.

I tu je to ohrabrenje i izazov da im, prepoznajući ovoliku snagu milosti Božje u njima, zaželimo biti što bliži, da ih zamolimo da nas zagovaraju, ne samo nas nego i sve ljude u ovoj zemlji u kojoj su one dobile palmu mučeništva. Evo puno razloga da im se utječemo te da ovo vrijeme Došašća doživimo doista kao vrijeme priprave, ali priprave za ono zadnje, a i da u Godini vjere učvrstimo svoju vjeru, vidimo njezin puni smisao i osjetimo njezinu nevjerojatnu snagu.