s. Lujza R., provincijalna glavarica

Hvala dragom Bogu, naše mile pokojnice bit će nam zagovornice na nebu. Da vam opisujem našu tugu i bol za njima, nije potrebno. Jedina nam je utjeha da su to, kako ih poznajete, bile naše najbolje sestre, prave redovnice, marljive i radine. (...) Tko će ih nadoknaditi, ne znamo. Vi znate, drage sestre, kako naša provincija treba pobožnih, svetih i radinih članica, a takve su bile naše sestre s Pala.

Franjo M., sluga u samostanu na Palama

Bile su mi jako dobre, ni majka mi ne bi bila tako dobra. Puno su davale sirotinji, a i posuđivale od petroleja pa do soli. Nisu pravile razlike u pomaganju. Davale su pravoslavcima kao i našima.

s. Antonina M.

Imala sam katar na plućima. Časna sestra predstojnica me je tako s ljubavlju služila da sam ozdravila. (...) S. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta, sve su bile zlatne i pune ljubavi. Svima su bile dobre. Ondašnji ljudi i žene, što god su trebali, došli bi k sestrama. Predobra s. predstojnica Jula bila je puna ljubavi, i uvijek nasmijana i vedra.

s. Imakulata O.

Zajednica (na Palama) se sastojala od pet sestara. Moglo bi se reći da je to bila zajednica od pet anđela. U zajednici je vladao duh molitve, požrtvovnosti i ljubavi. To smo mogle osjetiti sve mi koje smo dolazile k njima na oporavak. (...) Najbolje su to osjetili seljaci koji su silazili iz sela s Romanije. Naš im je samostan bio mjesto odmora, na polasku i na povratku. Tu su ih sestre i hranom krijepile.

vlč. Anto W.

To su mučenice svete čistoće i svojih zavjeta.

mons. Anto L.

U doba događaja bio sam učenik Trećeg razreda gimnazije u Sarajevu i ministrant u katedralnoj župi. Događaj smrti sestara snažno je odjeknuo u Sarajevu među svim slojevima pučanstva, a naročito među katolicima. (...) Odmah se govorilo: to su mučenice svete vjere. Naprosto javno se govorilo: to su mučenice svoga zvanja i svojih zavjeta. Koliko ja kao (tadašnji) četrnaestogodišnji dječak mogu reći, općenito uvjerenje je bilo: to su mučenice. (...)

Kraj rata donio je novo ozračje: ljudi su se uvukli u sebe tako da se gotovo nije ni govorilo iz straha o Drinskim mučenicama. Zatvori su bili puni, mnogi su netragom nestali, svatko je imao svoje brige, pa ako bi se govorilo o žrtvama rata, to se govorilo samo šutke i u četiri oka. Šutnja je pala na sve. Ipak, kada se netko našao u teškoćama ili sličnim situacijama među ženskim svijetom, ljudi su ukazivali na Drinske mučenice kao primjer žrtve i svjedočenja svoje vjere i vjerskih uvjerenja. Koliko je meni poznato, nitko ih nije držao ni za što drugo nego za mučenice vjere. (...) Gledali smo u njima žive primjere vjernosti Bogu i zavjetima. (...) Sve je pokrila šutnja iz koje je izbijao lik svetih djevica i mučenica kao u prvim kršćanskim vremenima.

Vesna S., zarobljena sa Drinskim mučenicama

Uvijek kada je riječ o vama, pred mojim očima kroz četrdeset godina stvara se slika, a pogotovo 12. prosinca (1941.), ponovno gori samostan pred mojim očima, dok gori pet svijeća za pet svetih mučenica. Redaju se slike. Noć, crne figure penju se uz Rakovac (podnožje Romanije), pod nogama škripi, u nosu se smrzava, iz usta se puši, bijaše strašna zima. Sestra Berchmana posrće, gazim uskom prtinom odmah iza njih, drugi iza mene. (...) Civile odvojiše, ostaviše ih u Rakovcu do sutra, časne skroz na Romaniju. Noćismo, sutradan u Podgrab, kroz zimu i snijeg, a one u Goražde, ali samo njih četiri.  Pa recite, kako da zaboravim zastave što moradoh vesti na njihovim crnim haljinama?